SLUČAJ ŠAKIĆ - SVJEDOČIO ZLATKO MUNKO

ZAGREB, 25. ožujka (Hina) - Pred Raspravnim vijećem Županijskog suda u Zagrebu u kaznenom postupku protiv optuženoga Dinka Šakića danas je svjedočio Zlatko Munko (84), koji je uhićen 26. srpnja 1943. kao antifašist u Omilju, bivši kotar Sveti Ivan Zelina, gdje je radio kao učitelj. Nakon policijske istrage u Zagrebu koja je trajala osam mjeseci redarstvo ga je uputilo na tri godine u starogradiški logor, gdje je bio zatočen od 4. ožujka do 10. studenoga 1944. Nakon toga prebačen je u jasenovački logor u kojem je ostao do zamjene 26. ožujka 1945. u Pisarovini. #L# "Bio sam izrazio želju da ne svjedočim, jer u vrijeme kad je bio zapovjednik jasenovačkog logora Dinko Šakić, nisam bio u Jasenovcu nego u Staroj Gradiški. Osim toga vrlo teško mi se prisjećati tih mučnih dana u kojima su mnogi moji znanci stradali", izjavio je svjedok. Zlatko Munko je izjavio da za optuženog Dinka Šakića nije čuo za vrijeme boravka ni u starogradiškome ni u jasenovačkome logoru. Međutim posebno težak prizor, kako je rekao, bio je nakon dolaska u jasenovački logor. "Tamo sam zatekao logoraše koji su bili živi kosturi. To su bili tipični jasenovački zatočenici. U dugim barakama u boksovima ležali su logoraši jedan preko drugoga u krpama. Sve je bilo puno uši. Ne znam tko su bili logoraši po narodnosti. Mi iz Gradiške izgledali smo prema njima i pristojno", rekao je, dodavši kako su ih logoraši molili za cigaretu ili nešto za jesti. "Izgledali su užasno i to je učinilo na mene strašno traumatičan dojam", izjavio je svjedok. Dodao je kako je dan kasnije prebačen na tavan barake u kojoj su bili smješteni obrtnici te da je na poziv iz pisarne, budući je prethodni učitelj, jedan Židov, bio ubijen, podučavao skupinu djece koja nije završila osnovnu školu. "Kao učitelj nisam imao neposrednih kontakata sa zapovjednicima logora niti s drugim ustašama. Sjećam se da su se jednom djeca u razredu 'ukočila' što je bilo neobično. Kada sam ih pitao što se dogodilo rekli su da je prošla skupina ustaša, a među njima i Pičili. Za njega sam čuo da je pokušao graditi krematorij. Na sreću nije ulazio kod nas. Tako nešto uvijek je bilo opasno", izjavio je svjedok. Rekao je kako su u obrtničkoj baraci na tavanu logoraši kuhali i nekako preživljavali. "U logoru sam obolio od pjegava tifusa, ali me moji prijatelji nisu htjeli prebaciti u bolnicu, zbog teških uvjeta u njoj, nego su sami brinuli za mene", rekao je dodavši kako su jedan dan došli k njemu jedan ustaša i liječnik, koji ga je pregledao i odveo u bolnicu u kojoj, kako je rekao, nije bilo nikakvih lijekova. "Kasnije sam doznao od jednoga logoraša, koji je radio u pisarni da su bili došli k meni radi zamjene. Na novom popisu ponovno sam bio za zamjenu, koja je obavljena 26. ožujka 1945.",rekao je svjedok. "Pravi svjedoci nisu više živi, mnogo se toga događalo što mi nismo znali", izjavio je Munko, dodavši kako je on jedan od onih koji je "izvukao zgoditak života na lutriji smrti i života". Munko je ispričao događaj sa židovskim logorašom koji se otrovao kad je jedne noći u jasenovačkom logoru došao po njega jedan ustaša. "Imao je od ranije spremljenu kapsulu s otrovom. Dok ga je ustaša požurivao čuli smo kako je progutao otrov da im ne padne u ruke", rekao je dodavši kako se sjeća u jasenovačkome logoru velikog "nastupa" 18. veljače 1945. "Nastupi su izazivali veliki strah i nelagodu, jer se znalo da će se nešto dogoditi. Na tom nastupu bio je prozvan jedan postolar - Franjo Jelaković. Čuvši svoje ime mislio je da je prozvan radi likvidacije, pa je sebi nožem prerezao žile. Kasnije smo doznali da se radilo o nastupu radi izbora ljudi za rad u Njemačku", izjavio je. Svjedok je govorio i o prebacivanju logoraša iz Stare Gradiške u Jasenovac. "Ustaše su 23. rujna 1944. izdvojili Srbe. Neki su počeli bježati. Došlo je do pucnjave. Tada je oko 500-600 logoraša, što sam kasnije doznao, odvedeno u Jasenovac", rekao je. Na upit da li zna nešto o zapovjednim strukturama logora, Munko je rekao da se kao pisar u starogradiškom logoru nije za to interesirao. "Radio sam u obrtničkoj pisarni u kojoj su se zbrajali učinci zatočenika", rekao je, dodavši kako su zatočenici bili zaposleni na svim punktovima - paketarnici, radionicima, kuhinji itd. "U Staroj Gradiški svi smo znali za Ljubu Miloša, Maksa Luburića i Hinka Pičilija", izjavio je svjedok, odgovarajući na upit državnog odvjetnika, ali da za Dinka Šakića nije čuo. "U straogradiškom logoru vladalo je pravilo ne isticati se i ne tražiti pravdu, jer ćeš izgubiti glavu", rekao je, dodavši kako je bio običan broj. "Nosio sam broj 3258H. To je bilo moje ime, prezime i zanimanje", izjavio je. "U jasenovačkom logoru nastojali smo imati što manje kontakata. Nismo se nikome povjeravali, jer se rat bližio kraju. Međutim ni tada nismo imali iluziju da bismo mogli izići. Ja sam preživio i to mogu protumačiti tako da sam izvukao glavni zgoditak na lutriji života i smrti", rekao je. Na upit predsjednika Raspravnog vijeća da li je čuo za Zvonaru, Granik, tzv. tunel i Gradinu, odgovorio je da osim za Zvonaru o tome nije ništa čuo dok je bio u logoru. Upitan kakav mu je bio dolazak u starogradiški logor, svjedok je rekao kako su mu zatočenici pričali o noćnom odvođenju logoraša po popisima. "Svake noći ustaše su dolazile u barake i odvodile pet ili šest logoraša na likvidaciju", izjavio je Munko, dodavši kako je nakon njegovog dolaska to prestalo. U istražnom postupku Zlatko Munko nije ispitivan, a za glavnu raspravu predložio ga je županijski državni odvjetnik. (Hina) mc/so im