ES EL PAIS 23. III.KOSOVO-POSLJEDICE

ŠPANJOLSKA EL PAIS 23. III. 1999. Kosovo, dan poslije "Dan nakon što padne i posljednja NATO-ova bomba na srpske položaje i kad završi medijski spektakl koji će to pratiti, prići će se rješavanju pravih problema s kojima se na Kosovu suočavaju sile koje će sudjelovati u intervenciji. Ako ostavimo po strani tisuću i jednu nepoznanicu u vezi s NATO-om i njegovom mogućom vojnom intervencijom, politički problemi u vezi s Kosovom toliko su raznoliki i opsežni da ih u ovome članku možemo samo dotaknuti. Prvi je od njih to što nijedna od stranaka kosovskih Albanaca neće htjeti ozbiljno prihvatiti temelj koji im nude zapadne sile: ostati u jugoslavenskoj federaciji. Sve će njihove stranke pričekati tri godine s proglašavanjem neovisnosti, nadajući se da će NATO-ove postrojbe na Kosovu štititi njihovo bojkotiranje pravila političke igre koje nameću velike sile. Naravno, postoje na Zapadu ljudi koji se zalažu za secesionizam kao najlakši i najpravedniji način rješavanja toga problema, ali takvo bi rješenje bilo kratkoga vijeka. Kosovo bi teško moglo opstati. Bila bi nužna golema ulaganja za pokretanje njegove industrijske i poljoprivredne infrastrukture, a da i ne pričamo o tome da je kosovski eksplozivni natalitet kritičan problem sam po sebi, sa Srbima ili bez njih. No, nije to sve. Među strankama kosovskih Albanaca postoje duboke podjele. A jedna od njih, koja je zapravo OVK, sama je po sebi veoma ozbiljan problem. Prije nekoliko dana dnevni list 'Illyria', glasilo albanske zajednice u SAD-u, prenosio je mračne izjave Jamesa Hoopera, bivšeg visokog američkog diplomatskog dužnosnika, sada člana "Balkan Action Councila", lobbya kosovskih Albanaca koji već dugo zahtijeva zapadno vojno posredovanje u tom području. 'Problem je u tome što SAD i NATO pred sobom imaju dva problema u isto vrijeme. Jedan je od njih Milošević, a drugi je OVK. Umjereni su Albanci u procijepu između Srba i OVK-a'. Hooper je u listu izrazio svu ljutnju koja se kod albanskih političara s Kosova nakupila prema OVK-u, ali je u ovome trenutku ne mogu izraziti. Ali ni to nije sve, jer i OVK je žrtva velikih svađa između svojih frakcija, od one koju trpi albanska dijaspora s Kosova u Njemačkoj i Švicarskoj do svađe vođa i gerilaca u području Drenice, s dugom ratobornom tradicijom, koji su označeni kao 'neregularni' i ekstremniji od 'profesionalaca' iz ostalih postrojba OVK-a. Sva ta zamršena panorama izaziva bojazan da će se neovisno Kosovo pretvoriti u europski Bangladeš, stalan izvor opasnosti, političke i socijalne nestabilnosti. Znači li to da Beograd mora nastaviti svoju samovoljnu politiku na Kosovu? Naravno da ne znači. Ali nije pametno ni baviti se iluzijama o postojanju čudesnih kirurških rješenja. Time ne bi bila ugrožena čak ni Miloševićeva vlast. Osim što bi mu poraz pred daleko nadmoćnijim neprijateljem donio opravdanje da nastavi vladati na istom položaju, opet bismo morali računati na njega kao jamca za neki novi sporazum. Tko bi ga mogao srušiti s vlasti iznutra? Ekstremist Šešelj, nestabilni Drašković ili neki od prevrtljivih političara unutarnje srpske političke pozornice? Pogledajmo samo što se događa u republici srpskoj. Osim toga, postojanje neovisnoga Kosova značilo bi da više ne postoje argumenti za obranu multietničke federalne Bosne. Blagoslov secesije kosovskih Albanaca argumentom da ne mogu živjeti zajedno sa Srbima pojačao bi teze ekstremista među bosanskim Srbima i Hrvatima koji kažu da oni ne mogu živjeti zajedno s Bošnjacima. A to i nije neka hipoteza. S takvim načinom razmišljanja jako je povezana kriza odnosa između Westendorpa i političara republike srpske u vezi s odlukom o Brčkome, a i velika napetost između Bošnjaka i bosanskih Hrvata zbog čudnog atentata na Jozu Leutara, ministra unutarnjih poslova hrvatsko-muslimanske Federacije, koji je izveden 16. ožujka. Postoji li mogućnost da se Kosovo priključi Albaniji? Za sada, to je jako daleki cilj. Većina Albanaca to i ne želi. Ako i ostavimo po strani njihovo mišljenje o razlikama između njih i kosovskih Albanaca, oni znaju da država ne bi lako prebrodila posljedice toga ujedinjenja: ni s političkog, ni s gospodarskog, ni s demografskog gledišta. Jer, Albanija je u tako lošem stanju da u Italiji već razmišljaju o tome bi li bilo dobro da se od te države načini nekakav protektorat. Na kraju, tu je i makedonsko pitanje. Nije nikakva tajna da OVK zagovara ujedinjenje s Albancima izvan Kosova, a to uključuje i zapadnu Makedoniju u kojoj živi mnogo Albanaca podrijetlom s Kosova, a njihov je mentalitet osobito tradicionalistički. U Skopju se utemeljeno govori da su u toj maloj republici već razmještene OVK-ove naoružane i spremne postrojbe. U tisku makedonskih Albanaca slave braću koja se bore s druge strane granice, a teren je spreman za pojavu ekstremnijih političkih opcija od onih koje predstavljaju glavne postojeće stranke makedonskih Albanaca. Tako dugo dok ne bude jasno stanje na Kosovu, u Makedoniji će vladati napeti mir i hladna razdvojenost Albanaca i slavenskih Makedonaca. A Kosovo će biti presedan, bez obzira na to što će se dogoditi, i sigurno neće nedostajati Albanaca koji će isto zahtijevati za sebe i u Makedoniji. A ako se to dogodi, postojanje te male republike, najmlađe europske države, naći će se pod velikim upitnikom. Kako bilo da bilo, za neko vrijeme imat ćemo Kosovo. Već se govori o petogodišnjem razdoblju u kojemu bi NATO-ove postrojbe trebale ostati na jugu Balkana. Nažalost, sve je više balkanskih vlada, od Zagreba do Atene, a tu su Sofija, Skopje i, naravno, Beograd, kojima se u glavi mota vrlo opasna misao: da su rješenja koja nametnu velike sile pri intervencijama u najnovijim balkanskim krizama zapravo samo privremena rješenja i, prema tome, prolazna. Previše prolazna", piše Francisco Veiga, profesor povijesti istočne Europe na Universidad Autonoma u Barceloni.