IT LA STAMPA 22. III.-KOSOVO-KOMENTAR

ITALIJA LA STAMPA 22. III. 1999. Računanje na pokolj - zamka za NATO "Ozračje je poput onoga koje je prethodilo izbijanju rata u Zaljevu 1991. Pokušaji i nade posljednjih trenutaka, ali uza sve veću svijest o neizbježnosti sukoba. Poput Sadama prije osam godina, čini se da se Slobodan Milošević nepokolebljivo bacio u ponor. Današnji susret između Richarda Holbrookea, američkog diplomata vičnoga posljednjim upozorenjima, i srpskoga čelnika, u sjećanje vraća susret državnoga tajnika Jamesa Bakera s bagdadskim brojem dva, Tarikom Azizom, u Ženevi, kad je već sve bilo spremno za oružani sukob. Kao i prije osam godina, na pozornici je Evgenij Primakov, tada Gorbačovljev izaslanik na Srednjem istoku, a danas Jeljcinov predsjednik vlade, koji dolazi u Washington. Naravno, povijest se nikad ne ponavlja na isti način. Dopustimo si zato posljednju nadu. Prema raširenome mišljenju, iza Miloševićeve nepopustljivosti stoji uvjerenje da je Kosovo (koje Srbi, to se zna, smatraju svojom povijesnom kolijevkom) već izgubljeno, što, međutim, on ne može priznati, a da ne ugrozi unutarnji sustav vlasti u Beogradu. Bolje je to učiniti nakon nekoliko napada NATO-a, osuđujući zapadnjačko nasilje i iskorištavajući u vlastitu korist reakciju srpsko- slavenskog nacionalizma. Ako je ta pretpostavka utemeljena, nalazimo se pred izvanrednim cinizmom. Čemu onda tako oštar i agresivan odgovor na traženje autonomije Kosovara, prisiljavajući ih, u tolikom broju, na bijeg iz svojih domova? Zašto ne prihvatiti pošteni kompromis koji može sačuvati teritorijalnu cjelovitost srpske republike, s posebnim statusom za albansku narodnost (koja čini 90 posto stanovništva)? Osobni cinizam, ali i politička ludost, unatoč fami o balkanskom Machiavelliu. Postoji i gora pretpostavka. A ta je da Milošević, u stvari, ne traži nikakve čarke projektilima (nazovimo ih tako), da bi potom dopustio autonomiju-neovisnost Kosova, već da traži pravi rat, ravnodušan, ili čak privučen opasnošću da se taj rat proširi na Albaniju, na Makedoniju, a možda na Grčku i Tursku, i da na kraju uključi Rusiju i oživi globalnu krizu između Istoka i Zapada. U takvom scenariju, ne samo da Kosovo ne bi bilo nužno izgubljeno, već bi moglo doći do posve nove podjele karata u bivšoj Jugoslaviji i na Balkanu, što je mogućnost za ostvarivanje konačne osvete čovjeka koji je zasigurno izgubio Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu, a sada bi mogao izgubiti i Crnu Goru. Jasno da bi to bilo ludilo. Na to se, u suštini, osvrnuo Clinton, pripremajući Amerikance na preventivnu intervenciju. Bilo kako bilo, ovo je jedan od najosjetljivijih trenutaka nakon kraja Drugoga svjetskog rata. Jugoslavenska kriza, koja je počela prije deset godina na Kosovu, s prvim iskazivanjem svesrpskog nacionalizma, na ovaj ili onaj način zaključuje se, u kontekstu postkomunističkoga Balkana, na Kosovu ili radi Kosova. Ni intervencija NATO-a nije bez opasnosti. Radi se o složenome napadu, po izboru ciljeva, po tome što ne treba ići na ruku ekstremizmu kosovskih Albanaca (postoji i taj), po tome što je prvi put uperena na jednu suverenu državu, po komplikacijama u odnosima s Rusijom koje ne mogu biti podcijenjene, koliko god Rusija gospodarski ovisila o suradnji Zapada. Dakle, ako Milošević igra ciničnu igru, ili čak i ludu, a albanski ekstremisti mu u tome možda pomažu, to je još veći razlog da Zapad očuva veliku oštroumnost. I razborito jedinstvo, kao i uvijek u ključnim trenucima. S nestrpljenjem čekamo ishod Holbrookeove misije i možebitne Primakovljeve poruke. S nestrpljenjem, ali bez iluzija", piše Aldo Rizzo.