IT AVVENIRE 20.III. TRENUTAK ZA INTERVENCIJU

ITALIJA AVVENIRE 20. III. 1999. Trenutak nije pravi. No kada jest? "(...) Ako se NATO uistinu sprema izvuči mač, treba kazati da nije najbolji trenutak. U Rambouilletu je loše vođenje pregovora kosovskog izaslanstva, podijeljenog, maksimalističkog i koje očito nije u stanju nadzirati svoje gerilce, već zamutilo jasne učinke na koje je ciljala Albrightova: potvrditi Srbe kao jedine odgovorne za neuspjeh pregovora. Jasna opcija po kojoj su Kosovari žrtve, i ostaju žrtve, devet godina nečuvenog tlačenja, a Srbi agresori, na neki je način zatamnjena. Nakon posljednjeg povratka u Pariz Srbi su odbili sporazume koje su Albanci prihvatili: stanje, izgleda, dakle, ponovno potvrđeno. No dodane su druge nejasnoće. Prva: očekivani posjet predsjednika ruske vlade Evgenija Primakova sljedećega tjedna Washingtonu. Starog iskušanog lisca KGB-a, već iziritiranog širenjem NATO-a na istok. Može li ga Amerika primiti dok bombardira međunarodnog štićenika Moskve? Možda može. Stari lisac je, uostalom, Miloševiću odbio dati sofisticirane protuzrakoplovne sustave. No zaleđivanje odnosa s Rusijom, tom ruševinom s 22 tisuće nuklearnih glava, prijetnja je na koju će Primakov igrati svojom poznatom, čvrstom, lukavošću. Nalazi se u položaju da traži visoke političke cijene. I vojni aspekt se promijenio. Prije nekoliko mjeseci NATO se još i mogao ograničiti na kirurške napade s neba. No Miloševiću se dalo vremena. Previše. Proteklih je dana na Kosovo poslao 18.000 vojnika, i drugih 21.000 na granicu. NATO riskira to da će morati djelovati na terenu. A Srbi su strateške prolaze zasijali minama, tako da Pentagon traži da se preispitaju njegovi planovi. Stara je teza uvjeravala da Milošević 'želi' napade NATO-a, kako bi protiv Zapada preusmjerio bijes svojih Srba i dobio izliku za prepuštanje Kosova. No sada je na Kosovu nagomilao svoje najsuvremenije tenkove i novo teško oružje, protivno sporazumima. I benzin je s benzinskih postaja odjednom nestao, što je znak da se nalazi unutar gusjeničara koji su u pokretu. Blef? Možda. No ne može se podcijeniti staru mračnu srpsku želju za samouništenjem. Najgore od svega: objektivno nesretan trenutak može dovesti do toga da se pojave već viđene pukotine u Savezu. Jučer na večer, nakon što je propao posljednji krug u Parizu, Europljani su djelovali ratobornije, a Amerikanci (iskusniji u ratu i svjesni da će teret pasti ponajprije na njih) opreznije. Po iskustvu se zna da što više vrijeme prolazi to će više Europa ponovno upadati u svoje dvoličnosti i strahove. Znakovita je stvar koju je naš ministar Dini iznio 'tjedan dana' prije napada: ako prođe mnogo vremena, ako se čeka odobrenje UN-a, doći će do ruskog veta, kineskog veta, i već poznata Europa moći će kazati da je bolje odgoditi do pogodnijeg trenutka. Naizgled s pravom. Naizgled. Jer ako je danas kosovski čvor zamršeniji i opasniji nego jučer, možda je tako upravo zato što se čekalo. Najbolji trenuci već su iza nas. Bilo je mnogo lakše neutralizirati Miloševića, učiniti da nestane, nakon što ga se primoralo da popusti stisak oko Sarajeva. Bilo je lakše prije no što je Moskva na vlast dovela oštroumnog, čvrstog, lukavog Primakova. Bilo je lakše prije širenja NATO-a na istok. Upravo to nam govori: sutra će biti još teže, za mjesec dana još krvavije, a za godinu dana ishod će biti neizvjesniji", piše Maurizio Blondet.