ES 21.III.EL PAIS-GOSPODARSTVO EUROPE

ŠPANJOLSKA EL PAIS 21. III. 1999. Vrijeme gospodarskog rasta Ekonomist Jordi Sevilla iznosi svoje viđenje stanja u europskome gospodarstvu: "Čini se da su europske vlade u stupici, između nezaposlenosti koja nikako da se spusti ispod 10 posto aktivnoga stanovništva i skromnog gospodarskog rasta koji nikako da se poveća. Poslije napora na postizanju usklađenosti gospodarstava kako bi se mogao uvesti euro, glavni se razgovori u gospodarstvu sada vode o onom što smo naslijedili iz prošlosti: o nadzoru nad inflacijom i većem smanjivanju javnoga deficita. Postignuta stabilnost pozitivna je za odgovarajući razvoj aktivnosti i izvanredno je nužno očuvati tu stabilnost. Iako se baš i ne osjećamo zarobljenicima te stabilnosti, jer ulazimo na relativno neistraženo područje i ne znamo kako će se ponašati gospodarske varijable i građani sada, na rubu deflacije, što će biti s proračunom i hoćemo li se koristiti istom valutom. Već smo iskusili nezaposlenost s inflacijom, pa sada znamo da u takvoj situaciji javni deficit nije nikakvo rješenje. No, što se događa s nezaposlenošću i stabiliziranjem cijena u globalnome gospodarstvu? Postojanje većine socijaldemokratskih vlada u Europskoj uniji okosnicu gospodarske politike mijenja u tri aspekta: nužno je da Europska središnja banka prizna da su cijene stabilne i da smanji kamatne stope kako bi potaknula gospodarsku aktivnost, a mora se obaviti i mudro čitanje sporazuma o smanjivanju javnoga deficita, što će omogućiti poveći porast javnih ulaganja, koja su toliko trpjela u procesu nominalnog usklađivanja prije uvođenja eura, a mora postojati i dogovor pri sastavljanju planova pojedinih država čiji je cilj stvaranje radnih mjesta. No, sve to nije dovoljno. Treba nam drukčiji pogled na probleme i njihovo rješavanje koji će u obzir uzeti činjenice o gospodarskoj aktivnosti u Europi. Već smo postigli makroekonomsku ravnotežu za koju smo se toliko borili i imamo zajedničku valutu koja će unutarnju konkurenciju dovesti do, sve do sada, nepoznatih granica. Možda već dostižemo gotovo optimalnu ravnotežu u kojoj postoji stabilnost cijena i velike zalihe radne snage među nezaposlenima te kapitala koji mora pronaći svoju rentabilnost ulaganjem u geografski udaljenim područjima, smanjujući na taj način naše mogućnosti za ostvarivanje gospodarskoga rasta. Nije oduvijek bilo tako. Sve do polovice osamdesetih godina, Europa je imala manju nezaposlenost od SAD-a, a gospodarski je rast bio sličan američkome. Ali glavni problemi imaju korijene u prošlosti, budući da mi već dva desetljeća ne stvaramo dovoljan broj novih radnih mjesta koja bi mogla apsorbirati nova udruživanja na tržištu radne snage, zbog različitih čimbenika, među kojima bih istaknuo samo dva: podižemo cijenu rada, a istodobno smanjujemo mogućnosti ulaganja u Europi. Brzina rasta plaća znatno se smirila posljednjih godina. A u tim su godinama troškovi isplaćivanja mirovina povisili troškove koji nisu vezani jedino za plaće, što je pogodovalo procesu zamjenjivanja radne snage kapitalom, osobito kad je riječ o nekvalificiranim radnicima. Istodobno, unatoč tome što je štednja veća nego prije, postotak produktivnog ulaganja u Europi opao je zbog nedostatne liberalizacije, nedovoljne diversifikacije u novim područjima te zbog vrlo nefleksibilnih radnih i financijskih struktura. Rezultat je to da sada učvršćujemo zatvoreni model koji jača položaj radnika i postojećih tvrtki, ali ostavlja malo prostora za nove aktivnosti i stvaranje radnih mjesta. Postojanost takvoga stanja pokazuje da, osim što se razvija konjunktura, nešto nije u redu u našem socijalnom modelu kojemu se ne može pristupati samo uz pomoć tradicionalnih mjera makroekonomske politike. Za razliku od američkoga rješavanja problema uz pomoć manjeg upletanja države, mršavljenja državnoga aparata i smanjivanja socijalne zaštite, socijaldemokrati na vlasti trebali bi pronaći novu ravnotežu koja će popraviti kako djelotvornost, tako i jednakost, uz pomoć neke druge gospodarske politike koja bi svoje djelovanje usmjerila na reformu postojećih struktura i ustanova koje uvjetuju nezadovoljavajuće djelovanje gospodarskih i socijalnih čimbenika, osobito u najvažnijim europskim državama. (...)".