US IHT 24. II. LEVINE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. II. 1999. Bi li Amerika i Europa mogle zajednički napasti Japan? "Francuski predsjednik Jacques Chirac predlaže 'monetarne zone' unutar kojih bi razvijena gospodarstva upravljala svojim tečajevima. Američki ministar financija Robert Rubin tome se protivi. Još jedna prekoatlantska raspra", piše Robert A. Levine. "No, uključuje li ta mala nesuglasica različite ekonomske zamisli? Zapravo ne. Točnije bi bilo reći da je riječ o različitim mehanizmima za postizanje zajedničkoga cilja - gospodarskog rasta neometanog merkantilizmom. Dva izravna problema za trokut bogatih gospodarstva (Sjedinjene Države, zapadnu Europu i Japan) jesu: prvo, održati rast u suočenju s pritiscima usporavanja, a drugo je sam Japan. Središnja funkcija valutne 'arhitekture' jest da spriječi konkurentni merkantilizam - pojavu da zemlje devalviraju svoje valute i usporavaju domaću potražnju radi postizanja većeg izvoza i manjeg uvoza. To bi ubilo rast, kako u bogatim tako i u siromašnim zemljama. U slučaju Japana, koji od merkantilizma živi već nekoliko desetljeća, izravan je zadatak spriječiti Japan u pokušaju rješavanja svoje depresije njezinim širenjem u inozemstvo, a zatim mu pomoći da se sam pokrene. To je ono čemu su monetarne zone g. Chiraca namijenjene. A g. Rubin je pojasnio da je i njegov cilj 'snažan rast izazvan potražnjom koji bi pridonio, u slučaju da sve ostale stvari ostanu jednake, stabilnosti valute'. Jedan razlog za raspravu o novoj monetarnoj arhitekturi jest da se monetarnoj stabilnosti već dva desetljeća daje prednost pred rastom izazvanim potražnjom, obrnuto od upute g. Rubina. Drugi razlog - problem koji u sebi sadrži vlastito rješenje - jest da je Europska monetarna unija promijenila frakcioniran i inherentno suparnički monetarni ustroj svijeta u trokutni oligopol koji može donositi odluke za zajedničko opće dobro. U svijetu poslije Drugoga svjetskog rata, dogovor iz Bretton Woodsa izbjegavao je frakcioniranu valutnu konkurenciju stvaranjem strukture fiksnoga tečaja. Cilj je bio rast, a depresija još svježa u sjećanju. Glavni graditelj Bretton Woodsa bio je John Maynard Keynes, koji je dvadesetih godina ovog stoljeća opominjao protiv čvrstog novca iz razdoblja poslije Prvog svjetskog rata, a u tridesetima je postao prorok novih načina borbe protiv depresije. Sedamdesetih godina ovog sotljeća, Bretton Woods se slomio pod pritiskom kriza zbog cijene nafte i drugih događaja. Fiksni tečajevi zamijenjeni su fleksibilnim tečajnim sustavom. Iskustva iz sedamdesetih vodila su velikom naglasku na antiinflacijsku stabilnost u osamdesetima; rast se usporio, a nezaposlenost je bila visoka. U prvim godinama predsjednikovanja Francoisa Mitterranda, početkom osamdesetih, Francuska se pokušala oduprijeti toj nepogodi i povećati svoju domaću potražnju; njezini su je konkurenti prisilili da se vrati u sklad s njima. Naglasak na antiinflacijsku politiku ugrađen je u dogovor iz Maastrichta iz 1991., kojim je određen ustroj monetarne unije. Konzervativne vlade svih glavnih zapadnoeuropskih država, poduprte svojim konzervativnim središnjim bankama, borile su se protiv inflacije iako je nezaposlenost narasla do novih vrhunaca. U veoma kratkom razdoblju, u 1997. i 1998., međutim, europska se politika promijenila. Vlade centra i ljevice, u nastojanju da budu aktivnije od svojih prethodnika pri poticanju rasta i borbe protiv nezaposlenosti, došle su na vlast u većini zemalja zapadne Europe. Prvog je siječnja rođenje eura dokončalo suparništvo među europskim valutama i novim vladama otvorilo vrata suradnje u politici rasta, što g. Mitterrandu nije bilo moguće. Francuska pokušava ići u tom smjeru. S njom je i Njemačka Gerharda Schroedera. Blairova će Britanija vjerojatno pristati. I dok bi samoj Europi bilo teško oduprijeti se konkurenciji koju predstavljaju druge dvije strane bogatoga trokuta, 'snažan rast izazvan potražnjom' ministra Rubina jasno pokazuje da Clintonova vlada želi ići u istom smjeru. Ako Europa i Sjedinjene Države budu surađivale, moguće je postići koordinaciju za rast, bilo službenim monetarnim zonama g. Chiraca ili u sklopu manje službenog dogovora. To bi ostavilo zamršeniji problem preostale treće strane, Japana. Može li ga monetarna koordinacija početi odvraćati od merkantilizma? Ili bi Europa i Sjedinjene Države trebale poduprijeti vlastite poslove i rast putem snažne domaće potražnje? Ili bi mogućnost koordinirane obrane Sjedinjenih Država i Europe navela Japan da razmotri preustroj, koji je dugoročno potreban? To su prava pitanja."