ES - 17. III. - KAPITALIZAM

ŠPANJOLSKA EL PAIS 17. III. 1999. Prijelaz na kapitalističke modele "Prihvatiti hipotezu da u hladnome ratu nije bilo pobjednika ni poraženih ne znači da hladni rat nije završio. Rat je trajao, a svi smo, manje ili više, gubili i pobjeđivali. Zbog toga baštinjenje pada Berlinskoga zida može biti i neka vrsta neplodnosti, osim kad je to u sukobu s jasnim povijesnim činjenicama, kao što je želja država koje su bile pod komunističkom hegemonijom da steknu slobodu ili kad se održava povjerenje intelektualaca u sustave planiranog gospodarstva. Budući da se uvijek sudilo kapitalizmu zbog rezultata koje će on kasnije donijeti, nije pravedno da se i dalje čuva fikcija postojanja vrijednih povijesnih doprinosa socijalizma zbog svih korisnih stvari koje bi omogućio da je bio primjenjivan onako kako je trebalo, drugim riječima, na idealan način. To je jedna od najvećih pogrješaka prošlih desetljeća. Nije loše to što se sada nalazimo usred pravog bujanja alternativa i retoričkih prikrivanja. U stvari, to može smetati samo one čije su glave čvrsto ukorijenjene u determinizam. Treći put, centralizam, sažaljivi konzervativizam, ljevica koja se monopolistički odnosi prema solidarnosti... Sve je to poput odlaska velikome stručnjaku koji kućni liječnik savjetuje obitelji uglednog čovjeka na samrti. Desnica ljevici baca u lice činjenicu da prihvaća mnoge politike koje su, već u doba kad su ih vodili Ronald Reagan i Margaret Thatcher, dobrano smrdjele. A ljevica liže svoje rane pripisujući desnici određenu mimikriju zbog socijalne politike koja joj služi samo kao mamac. Pričati stare i poznate stvari da našemu vremenu nedostaju mislioci nije dužnost političara koji, i u ljevici i u desnici, na sadašnjost navlače hipoteku kako bi budućnosti, još u pupoljku, navukle deficit. To su popratne pojave središnje povijesne osi, za čije bi opisivanje bilo nužno veće sudjelovanje onih koji se i dalje smatraju intelektualcima. A radi se o tome da smo, poslije završetka hladnoga rata i pada Berlinskoga zida, prestali govoriti o socijalističkim modelima i počeli govoriti o kapitalističkima. Golema bibliografija - koja se veselo povećava i sada - s popisom djela u kojima se piše o socijalističkim modelima, nestala je s ekrana kao informatički podatak koji odlazi prema dnu ekrana. Odjednom se socijaldemokratska terminologija olakšava, ostaje bez sadržaja, i na pozornici se pojavljuje Tony Blair koji u naslonjač posjeda britanske sindikate kako bi mogao doći na vlast obećavajući autoritet i eufemističko nastavljanje politike Margaret Thatcher. S ublažavanjem te politike ili bez njega, sada se na stolu nalazi mnoštvo oblika koje je poprimio kapitalistički sustav. Osim pogleda na pleistocenski postkomunizam, intelektualne se rasprave sada prenose na područje uspoređivanja i razgraničavanja raznih kapitalističkih modela koje im stvarnost pruža, budući da je dokazano da ta ista stvarnost nije željela socijalizam. Sada su važni Sorosevi govori, na isti način na koji je nekada James Goldsmith želio pokazati da su slobodno tržište i stabilnost posve nespojivi. One koji namjeravaju srušiti stare ljevičarske dogme jako iznenađuje to što se bogatstvo i raznolikost kapitalističkih inačica odnosi upravo na sadašnje oblike, a ne na nekakve povijesne primjere, što je bio čest slučaj sa socijalizmom, čak i s famoznim jugoslavenskim samoupravljanjem. Najveća karakteristika svega toga nije to da prekaljena struja ogovarača neoliberalizma Adama Smitha optužuje za grabežljivost koja se može nazrijeti na svakoj stranici njegovih djela. U stvari, to stvara više nezadovoljstva nego bijesa, kad se vidi do koje se mjere ignoriraju temeljni elementi velike intelektualne tradicije i tolikih nijansi koje je imao socijalizam, od utopije Saint-Simona do fabijanizma. Ako postsocijalistički intelektualac promatra rasap svjetlosti koji bi se mogao pripisati i Franzu Fanonu i Michelu Rocardu, morao bi shvatiti i da minimalistička država Murraya Rothbarda nije isto što i rajnski kapitalizam. Toliko psovana vitalnost kapitalizma sada je pred nama, donosi bogatstvo i raznolikost, od korporatističkog kapitalizma do globalnog kapitalizma. Čak se govori i o fundamentalističkome kapitalizmu koji svoju strategiju usredotočuje u navodno poboljšavanje onoga što su nam donijeli Reagan i Thatcherova. (...) Sigurno postoje primjeri kapitalizma koji su drugačiji od ostalih, iako za postojanje bitnijih razlika ne znaju kritičari retoričke izmišljotine zvane 'neoliberalizam' koja se sastoji u pridavanju neprijatelju onih crta koje su najzgodnije da bi ga se moglo kritizirati. Čini se i da nije nimalo važno to što se pojednostavljivanje, kao posljedica, sastoji u preziranju pronicljivosti. Nakon što su brojni socijalistički modeli svedeni na kategoriju običnoga brodoloma, preživjela je inercija dogmatizma koji je kadar ignorirati činjenicu da postoje i mnogi kapitalistički modeli", piše Valenti Puig.