NJ 20.II.SZ:PODJELA-BOGATI I SIROMAŠNI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. II. 1999. Novo je Kosovo zajamčeno "NATO-ova prijetnja nastavak je politike posljednjim sredstvom. Zapad, inače tako snažno orijentiran na diplomaciju, ponovno ne zna kako dalje na Balkanu bez oružja u ruci. NATO-ovi vojnici trebali bi štititi mir na Kosovu, a NATO-ove bombe po potrebi pokoriti neposlušne Srbe. Time je u pregovorima u Rambouilletu bačen na pregovarački stol najveći mogući ulog radi prekida ubijanja i progona. Takav je potez u danoj situaciji hrabar i ispravan. No, spomenuti sukob trebao bi napokon polučiti spoznaju da u politici treba pravodobno tragati za drugim sredstvima. Jučer Bosna, danas Kosovo. Što će biti sutra? Europa je puna sukoba, iako Bonn, Bruxelles ili Pariz to ne žele priznati jer su zaslijepljeni radošću zbog vlastitog dobrog života i brigom za njegovu zaštitu. I posljednji srpski saveznici žele danas istupiti iz zajedničke krnje jugoslavenske federacije. Makedonija? Snažna albanska manjina ugrožava vladu u Skopju. Albanija? Bačva baruta. Rumunjska? Gospodarski kaos, siromašenje, radikalizacija. Sve je to sastavni dio europske stvarnosti, ali čini se da na kontinentu postoje dva odvojena svijeta. Prvi svijet navikao je smatrati EU istoznačnicom za Europu. Neprekidno se ističe da bi euro trebao promicati 'europsko' blagostanje. Proces širenja EU na istok, ograničen na određene kandidate, odvija se kao 'proces europskog ujedinjenja'. Pritom valja napomenuti da EU obuhvaća točno 15 od ukupno 39 europskih država. Taj klub privilegiranih istrgnuo je iz gomile siromaha šačicu kandidata, koji bi se po njegovu mišljenju mogli uspeti u višu kategoriju. Poljaci, Česi, Mađari, Estonci i Slovenci - kandidati za prvi krug proširenja - nesumnjivo su to zaslužili. Pomogli su sami sebi te će im sada pomoći i EU. No, finiji dio Europe nije pretjerano zainteresiran za musavi ostatak Europe. Tako su deset godina nakon sloma Varšavskog pakta i ukidanja blokova formirana dva nova bloka: Europa blagostanja i Europa socijale. Udaljenost između ta dva svijeta sve je veća i veća. Jedan dio pleše, a drugi tetura. Tek kad se javi opasnost od nečijeg pada, počinje žurna potraga za užetom za spašavanje. Kosovo je primjer takvog ponašanja. Deset je godina Zapad gotovo demonstrativno skretao pogled dok se sukob zaoštravao zato što je srpska središnja vlast gurala albansko većinsko stanovništvo u sustav apartheida. Svijet je reagirao tek kad su se Albanci pobunili i kad je zaprijetila opasnost otvorenog rata. No, sukob je već dosegao stadij u kojemu je vojna intervencija u krizu već postala neizbježna. Odjednom su svi pokazali spremnost da bace pogled i u najzabačeniji kutak ovog kontinenta. Iznenada je - bez obzira na cijenu - na vagu bačeno sve: vojnici, zrakoplovi, novac. Napokon je istaknuto da treba spriječiti humanitarnu katastrofu. U takvim trenucima NATO je sasvim prikladan, često čak i jedini prikladan instrument za intervenciju u krizi. To je zapadni obrambeni savez dokazao u Bosni. No, NATO-ovi planovi ulaska na Kosovo ne mogu zamijeniti političke koncepte, a politika zahtijeva sprječavanje kriza. Taj mehanizam pak ne postoji. Naravno, postoji koncept sprječavanja kriza, koji odgovara za sva krizna žarišta. Korijeni etničkih sukoba u bivšoj Jugoslaviji i oni socijalnih nemira u Rumunjskoj ili Albaniji međusobno su jako udaljeni ali unatoč brojnim razlikama postoji i upadljiva dodirna točka - i to u međusobnom odnosu dviju Europa: gotovo nitko na Zapadu ne mari kamo to klizi ostatak Europe, a tamošnji su pak ljudi upravo fiksirani na Zapad. Dakle, jednostrana izolacija - ovdje Zapad, tamo ostatak kontinenta - nije moguća. Tu ocjenu najbolje dokumentira broj potencijalnih emigranata. Po anketi Međunarodne organizacije za migracije svaki četvrti Jugoslaven i svaki peti Rumunj želi napustiti svoju zemlju. U Albaniji bi pitanje vjerojatno trebalo glasiti tko još uopće želi ostati. Beznadnost se ne očituje smo u bijegu - ono je istodobno plodno tlo na kojemu dobro uspijeva sve radikalno. Pokazalo se da se na takvom tlu krize razviju upravo brutalnom nužnošću. Dakle, mnogo je toga moguće prognozirati - i to je prigoda za preventivnu intervenciju. Europa ne treba samo koncept širenja za nekoliko izabranih zemalja već i program perspektiva za dosad beznadni ostatak. To je skupo ali ni alternative baš nisu jeftine. U svakom slučaju, predstojeća operacija na Kosovu progutat će milijarde maraka. Tko uistinu želi stabilnost u Europi, ne može stajati samo na jednoj nozi. NATO pak ne može biti ništa više nego štaka", zaključuje Peter Muench.