NJ10.III.SZ:FRANC.I BRIT. POTKAPAJU NATO

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 10. III. 1999. Lijepo načelo, ružne činjenice "Prosinac 1998.: u bretonskom gradu St. Malou sastali su se Tony Blair i Jacques Chirac kako bi donijeli dvije odluke: onu o predahu u vječnoj borbi za prevlast, a možda i onu o početku kraja NATO-a. Njih dvojica žele Europu koja će biti sposobna za 'autonomno djelovanje'. Točnije rečeno: žele 'vjerodostojne oružane snage', strukturu za odlučivanje koja će omogućiti njihovo operativno djelovanje i 'spremnost na njihovu upotrebu'. Ožujak 1999.: ono što je u prosincu zvučalo kao pusta želja, izazivajući unaprijed nervozu kod nepozvanih Nijemaca, sve se više pretvara u operativnu britansku politiku. Naime, početkom tjedna Tony Blair ponovio je apel iz St. Maloa, opremivši ga i pogonskim gorivom. Gospoda i dame Europljani trebali bi u sljedeća tri mjeseca donijeti odluku o stvaranju oružane sile koja bi bila sposobna izlaziti na kraj s krizama poput one na Kosovu. 'Mi, Europljani, ne smijemo od SAD očekivati uključivanje u svaki sukob u stražnjem dvorištu', kazao je Blair. Sjajno načelo - naime, zašto bi Amerika glumila policajca kada Europa ima gotovo jednak broj vojnika i više tenkova nego Amerika te kad praktički proizvodi jednako bogatstvo (društveni brutto proizvod)? Lijepo načelo uzdrmano je tek prilikom razmatranja njegovih ružnih detalja. Prvo, Europa nema sredstava za autonomno djelovanje. Njemački ministar obrane upravo je ponovno priznao da će 'određeni dijelovi Bundeswehra' u operaciji na Kosovu dosegnuti 'granice svojih mogućnosti'. To nije nimalo čudno budući da je Bundeswehr desetljećima opreman za odbijanje velikog sovjetskog napada - regrutnom vojskom i teškim naoružanjem. Operacije na Kosovu i u Bosni zahtijevaju pak lake specijalne postrojbe. Slično vrijedi i za većinu drugih oružanih snaga u sastavu EU - uz izuzetak malene ali visoko profesionalne britanske vojske. Drugo, iz tog razloga sile iz St. Maloa predviđaju da će im Amerikanci, poput tvrtke za iznajmljivanje automobila, staviti na raspolaganje velike transportere, satelite i eletroniku. U kontekstu opsjednutosti američkog Kongresa suverenitetom, i ta želja zvuči prilično nerealno. Osim toga, iznajmljivanje povećava rizik od upletanja Amerike u sukob te zašto onda ne bi odmah i preuzela kontrolu? Stoga Europljani moraju sami nabaviti nužno oružje i brzo preustrojiti svoje 'pogrešne' oružane snage. No, proračuni ministarstava obrane u EU sve su manji i nijedan političar neće se usuditi zatražiti više novca za vojsku. Napokon, nabavi li Europa unatoč tome nužne instrumente, čemu će onda još služiti NATO? Naime, sve dok se ne pojavi moćna prijetnja, intervencija velikog osiguravatelja Amerike neće biti tražena. Pritom valja napomenuti da uz atlantsku prijeti i europska podjela budući da su Ankara i Oslo članice NATO-a ali ne i EU, a Irska, Švedska, Finska i Austrija članice EU ali ne i članice NATO-a", podsjeća Josef Joffe.