FR 11.III.LNO ŠAKIĆ-USTAŠE-HRV. DANAS

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 11. III. 1999. Hrvatska: zvijer još maše repom "Radi se o golemoj ravnici prekrivenoj korovom. Napušteno polje. Ni traga od 53 barake u kojima su u agoniji umirali zatočenici - Srbi, Židovi, Cigani i Hrvati antifašisti. Nema ni stražarnica, ni bodljikave žice, čak ni ograde visoke 3 metra, duge više od tri kilometra, koja je navodno izgrađena betonom u kojemu su se nalazili i dijelovi ljudskih tijela. A malo niže od svega toga, nalazi se rijeka u koju su krvnici ubacivali tijela mučenih ljudi, zaklanih kao životinje, otvorene utrobe kako ne bi plutali, ta Sava koja, na sreću, sada nosi samo velike grane mrtvoga drveća. Ništa više nije ostalo od Jasenovca, 'hrvatskoga Auschwitza', nekadašnje ciglane koju su ustaše Ante Pavelića pretvorili u logor smrti, od kolovoza 1941. do travnja 1945. Kad je postalo jasno da je neizbježna kapitulacija Njemačke i da će doći Titovi partizani, ustaše su eksplozivom raznijeli logor, spalili tijela u masovnim grobnicama i pobili posljednje zatočenike, među njima i 700 žena. Sedam stotina očajnih ljudi 22. travnja 1945. pokušalo je pobjeći kroz zapadna vrata. Preživjelo je samo njih 77. Poslije rata, oni će pričati o tom paklu, o sadizmu čuvara, o posebnom mučenju onih najslabijih, osobito djece, koja su ubijana udarcima toljaga. Pola stoljeća kasnije, u Zagrebu počinje suđenje Dinku Šakiću, nekadašnjem zapovjedniku toga logora, a time se postavlja i izuzetno važno pitanje za Hrvate: kakva je veza između plana stvaranja države Ante Pavelića i današnje hrvatske države. A odgovori su nejasni. Od jasenovačkog memorijalnog centra, izgrađenoga 1966. godine, danas nije mnogo toga ostalo. A dugo je bio obvezatni dio programa za jugoslavenske školarce. Na kraju jedne ceste nalazi se nekoliko zahrđalih vagona. Male hrpice zemlje označavaju mjesta na kojima su se nalazile najveće zgrade. A golema betonska ruža nameće se svojom hladnom ružnoćom. Radnici obnavljaju malu oronulu zgradu u kojoj se nekada nalazio muzej. Svojom opreznom nehajnošću, odred vojnika hrvatske vojske razminirava teren i traži neeksplodirane granate, ostatke jednog ne tako davnog rata, onoga od 1991. A okolna sela i dalje nose ožiljke silovitih sukoba Srba i Hrvata, uvoda u raspad Jugoslavije. Pedeset godina poslije uništenja logora smrti, ožiljci novog rata, koji se mogu vidjeti oko toga simbola politike uništavanja Srba, Židova i Cigana u Pavelićevoj marionetskoj državi, doimaju se opscenima. Ali treba priznati da ni blizina Jasenovca, ni živa uspomena na grozne zločine koji su tamo počinjeni, neće pridonijeti smanjivanju mržnje. Naprotiv, mržnja se time uvelike hranila. U trenutku raspada bivše Jugoslavije, ultranacionalistički diskurs Srba u njemu je crpio glavninu svojega nadahnuća. Upravo zato što su Srbi u svemu tome vidjeli obnovu ustaške države, srpski secesionisti iz krajine opravdavali su svoje tvrdoglavo odbijanje nove nezavisne Hrvatske. A treba reći i da je nazočnost malih hrvatskih paravojnih skupina koje su se bez ikakve smetnje poistovjećivale s ustašama, a i obnova simbola države Ante Pavelića, malo kasnije - u Zagrebu, poput uvođenja kune kao državne valute i preimenovanja ulica, dosta pridonijela srpskim sumnjama. A na drugoj strani, u Zagrebu, tvrdili su u isto to vrijeme da kuna ni na koji način ne upućuje na fašistički režim, nego da potječe iz srednjovjekovne hrvatske povijesti. Jednako tako, tvrdilo se da su konačno neutralizirane male fašističke skupine i stalno je ponavljano da su sve to obične laži i srpska promidžba. A zapravo su, od teškoga i mukotrpnoga stjecanja neovisnosti, godine 1991., Hrvati na svaki način nastojali očuvati image žrtava srpskoga agresora. Glavni je cilj bio osigurati potporu međunarodne zajednice kako bi se što prije obnovila teritorijalna cjelovitost nužna za opstanak nove države. No, iako se Hrvatska dugo trudila da međunarodnoj zajednici zajamči sve to postavljanjem, npr. na najistaknutija mjesta, umjerenih dužnosnika poput ministra vanjskih poslova Mate Granića, prava je vlast, ona u pozadini, uvijek bila u rukama onih najradikalnijih. Dugo se računalo na ratne napore i na potrebu velike financijske potpore iz inozemstva, a čudno je i ideološko približavanje predsjednika Franje Tuđmana, koji je i sam nekada bio partizan, i hrvatske dijaspore kojom su dominirali ekstremisti s često opterećenom prošlošću. Ali to ne opravdava veliku ulogu koju je sve do smrti imao bivši ministar obrane Gojko Šušak, Hrvat iz emigracije koji nije oklijevao svoje pristaše nagrađivati kratkim ustaškim pozdravom. Jer Šušak, vođa tzv. 'hercegovačkoga' klana, sklonog pripajanju hrvatskoga dijela Bosne, nije bio samo utjelovljenje čvrstoga krila zagrebačkoga režima, nego i onoga koji je bio sklon autoritarnom vladanju nekolicine povlaštenih. Naravno, zagovaranjem pomirbe nekadašnjih ustaša i nekadašnjih partizana i zamišljanjem svetogrđa - stvaranja zajedničkoga spomenika u Jasenovcu, predsjednik Tuđman je pokazao da je i on sam upleten u izradu prilično sumnjive ideologije. U svojim povijesnim knjigama umanjivao je broj jasenovačkih žrtava kako bi ih mogao uspoređivati s preuveličanim brojem žrtava koje su pri oslobađanju pobili komunisti. Ali zamisao pokapanja na istom mjestu krvnika i njihovih žrtava zapravo je loše prikriven pokušaj rehabilitiranja, barem djelomičnoga, fašističkoga režima Ante Pavelića. Osim toga, nije li na kongresu svoje stranke, HDZ-a, Tuđman javno priznao da je, prema njegovu mišljenju, taj hrvatski Duce, unatoč svemu, predstavljao težnju hrvatskog naroda da stvori vlastitu državu? Poslije ponovnog osvajanja cijeloga hrvatskoga teritorija, godine 1995., i progona više od 300.000 Srba te ubijanja više desetina onih koji su odlučili ostati u Hrvatskoj, postajalo je sve jasnije i jasnije da je zagrebački režim uronio u sve gori nacionalizam koji gotovo ni na čemu ne treba zavidjeti onome beogradskome. 'Riješili smo srpsko pitanje', hladno je izjavio hrvatski Predsjednik ove zime pred svojim generalima. Istim je riječima Ante Pavelić Hitleru 1942. objavio da je riješio židovsko pitanje u Hrvatskoj. Nedavne ostavke nekolicine HDZ-ovih dužnosnika, koje su smatrali umjerenima, jasno pokazuje novi zaokret u desno stranke na vlasti. Jasno, to je povećalo nepovjerenje međunarodne zajednice koja ne bi željela podupirati još jednu 'parija-državu' u tom ionako previše eksplozivnom balkanskom prostoru. 'Nema nikakvoga napretka na području poštovanja ljudskih prava, prava manjina i primjene međunarodnih zakona', prilično nediplomatskim riječima primjećuje OESS u svojem najnovijem izvješću o nepostojanju slobode tiska u Hrvatskoj, nedostatnoj suradnji s međunarodnim sudom u Haagu, a osobito u vezi s lošim postupanjem prema srpskoj, muslimanskoj i ciganskoj manjini. Krajem prošloga mjeseca ured za praćenje ljudskih prava u svijetu američkoga State Departmenta također je iznio iste argumente, a presuda je još oštrija: 'Hrvatski režim, koji je načelno demokratski, zapravo je autokratski režim'. Dugo vremena obuzeti ostvarivanjem svojega sna o stjecanju neovisnosti, Hrvati su opraštali sve loše strane režimu Franje Tuđmana, a njega su smatrali nedodirljivim ocem mlade države. Možda su sada ta vremena prošla. Predsjednik ima mandat do 2002. godine, ali je teško bolestan, nacionalistički nadahnuta demagogija više 'ne pali' tako dobro, a brojne financijske malverzacije koje su izveli neki obogaćeni povlašteni ljudi šokiraju stanovništvo koje se suočava s ozbiljnim svakodnevnim problemima. Do te mjere da se sada može, prvi put nakon stjecanja neovisnosti, razmišljati i o pobjedi oporbe na sljedećim parlamentarnim izborima. A to dobrim dijelom objašnjava sadašnje grčeve u stranci na vlasti. Kakvu će budućnost izabrati Hrvatska, kandidatkinja za ulazak u Europu i NATO-ovo Partnerstvo za mir? To je pravo pitanje, u pozadini suđenja Dinku Šakiću, nekadašnjem zapovjedniku koncentracijskoga logora u Jasenovcu, optuženome za zločine protiv čovječnosti. Jer sudbina toga starca kojemu čovjek ne bi dao 77 godina, koji je sve do sada mirno živio u Argentini, čini se a priori zapečaćenom. Njegovo su izručenje tražili u Beogradu i u Izraelu, a na kraju mu je odlučila suditi Hrvatska. I sigurno s nekom namjerom. Kako bi se izbjeglo da se to suđenje pretvori u suđenje ustaškoj državi, suci su odlučili da Šakića neće optužiti za genocid. Zatim je, vrlo čudno, zbog nedostatka dokaza, oslobođena njegova žena Nada Esperanza, i sama nekadašnja čuvarica strašnoga ženskog koncentracijskog logora u Staroj Gradiški, jasenovačke ispostave. Ali zagrebački suci sigurno neće preuzeti opasnost stavljanja Hrvatske na optuženičku klupu oslobađanjem Šakića. Pravo suđenje Šakiću zapravo se neće odvijati u sudnici, nego izvan nje, na vlasti, u tisku, na državnoj televiziji i u javnosti. 'Sada se u Hrvatskoj sukobljavaju dvije suprotne struje. Jedna je ksenofobna i rasistička, i vodi nas u opasnu izloaciju, a druga je shvatila da nam je nužno otvaranje prema Europi i međunarodnome tržištu', kaže jedan zagrebački sveučilišni profesor. 'Suđenje Šakiću neka je vrsta vrhunca toga sukoba, a javnost se priklanja čas jednoj, čas drugoj struji'. Nadajmo se da će ta vaga na kraju konačno prevagnuti na onu bolju stranu... " piše posebni dopisnik lista iz Zagreba Henri Guirchoun.