IT CORRIERE 27. II.ŠAKIĆ-STEPINAC

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 27. II. 1999. Hrvatska: zaboravljeni holokaust "Više od pola stoljeća nakon nuernberškog procesa protiv nacističkih ratnih zločinaca, i Hrvatska se odlučila iz ormara izvući kosture svoje žalosne, mračne prošlosti, ustanovljavajući posebni sud koji će iza rešetaka staviti odgovorne za balkanski holokaust: odnosno one koji su između 1941. i 1945., pod nacifašističkim režimom ustaša, istrijebili gotovo milijun osoba, pravoslavnih Srba, Židova i Cigana. Prvi će se pred zagrebačkim sucima, 4. ožujka, pojaviti Dinko Šakić, star 76 godina, koji je bio zapovjednik jasenovačkog logora za istrjebljivanje, balkanskog Auschwitza, gdje je umrlo 120 tisuća osoba. On je pobjegao u Argentinu, sa ženom Nadom, i izručen je tek prošlog studenog, nakon 50 godina u bogatom izgnanstvu. No nije se nikako pokajao. 'Žao mi je', kazao je jednim novinama, 'što nisam počinio sve ono za što smo optuženi. Da smo to učinili, danas u Hrvatskoj ne bi bilo više problema'. Njegov je cilj tijekom Drugoga svjetskog rata bio cilj Pavelićeve nezavisne hrvatske vlade: potpuno, nemilosrdno 'etničko čišćenje'. 'Ponosan sam na ono što sam učinio i ne bih oklijevao ponovno to danas učiniti ako bi to od mene zatražili', izjavio je. Tolika oholost opravdava dvojbe onih koji smatraju da bi taj zagrebački proces mogao biti lažan, ako ne i proces-farsa, i da se sadašnji predsjednik Tuđman, primoran 'podnijeti' Šakićevo izručenje radi međunarodnih pritisaka u trenutku kada Hrvatska pokušava osnažiti svoju sliku europske demokratske zemlje, uzda u oprez sudaca, pošto je oportuno preduboko ne razotkriti zločine i gadosti ustaša. Nakon sukoba početkom devedesetih godina, postotak Srba u Hrvatskoj sveden je na minimum, i (žalosno) opravdano se vlada u Zagrebu danas može pohvaliti da je postigla cilj ('etničko čišćenje') Ante Pavelića. Vijest o suđenju protiv odgovornih za balkanski holokaust obnavlja vatru polemike koja je tijekom posljednja dva mjeseca izbila oko knjige Marca Aurelia Rivellija o tome: prvo je izdanje, na francuskom, izišlo u prosincu pod naslovom 'La genicide occulte', drugo, na talijanskom, svježe izdano od nakladnika Kaos, koji je imao hrabrosti objaviti ovu izrazito bolnu i groznu priču, stavljajući na naslovnu stranicu, iznad naslova (Nadbiskup genocida), fotografiju monsignora Stepinca i simbole ustaške diktature, koji su raspelo, mač, pištolj i ručna bomba. Niti jedan povjesničar ne može te ratne godine ('41.-'45.) u Hrvatskoj, koju su zaposjele nacifašističke postrojbe a vodila Pavelićeva marionetska vlada, ispripovijedati a da ne uključi monsignora Stepinca, koji je imao ulogu protagonista. Još mu nije bilo ni četrdeset godina i već je 1937. postao zagrebački biskup. Podupire ga Vatikan i kad ustaše, pomognuti od Mussolinija i Hitlera, uzimaju vlast, on je primat Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Blagoslivlja zastave. Pjeva Te Deum i vodi svečane mise u čast 'Poglavnika', dučea Pavelića. U Rivellijovoj su knjizi fotografije svećenika i opatica koji daju fašističke prisege. Kada 15. travnja 1941. 'poglavnik' iz Rima dolazi u Zagreb, blagi prelat grmi s propovjedaonice: 'Došao je veliki čovjek da ostvari najveći zadatak u cijelom svom postojanju'. Poslao nam ga je sam Bog. Stepinac, osim što je bio primat, bio je i vojni apostolski vikar i pod svojim je zapovjedništvom imao 150 vojnih kapelana. U svojoj prelatskoj mudrosti kardinal nije uvidio što se događa u njegovoj diecezi i njegovoj zemlji. Na šest i pol milijuna stanovnika, onih dva milijuna raskolničkih pravoslavnih Srba, kao i onih 90.000 Židova, plus egzotični kontingent Cigana bili su previše... Stoga su javna sredstva bila zabranjena za Srbe koji su na ruci nosili vrpcu sa slovom P (Pravoslavni), i Židove (prišivena Davidova zvijezda) ili Romima, kojima je bilo dovoljno i lice. Zabrana se odnosila i na pse, koji su međutim ponosno zavijali radi te diskriminacije. Uhićen u listopadu 1946., Stepinac je osuđen na šesnaest godina zatvora (radi kolaboracionizma), od kojih je odslužio samo pet, nakon čega je prognan u kućni pritvor u Krašiću, gdje je živio i umro 1960. Ivan Pavao II. ga je beatificirao 3. listopada 1998. u svetištu u Mariji Bistrici, što je bila jako kontroverzna odluka, koju su kritizirali i sami pristaše Pape Wojtyle, također i radi toga što je centar Simon Wiesenthal - koji se bavi holokaustom nad Židovima - od Vatikana zatražio da se 'strpi' dok se ne dobije pristup pismohranama Svete Stolice glede cijelog događaja. (...) Kardinal Stepinac postao je mučenikom komunističke represije na Balkanu i nitko se više nije sjećao vremena u kojima je, početkom četrdesetih, posjećivao parlament i osobnu poglavnikovu kuću, zajedno s predstavnikom i 'veleposlanikom' Vatikana, gdje je novi vođa Križara smatrao da je 'dobar ustaša onaj koji zna bodežom dijete iščupati iz majčinih skuta'. Rivelli koji je istraživanju posvetio godine i konzultirao svakovrsne dokumente na 65. stranici svoje knjige objavljuje fotografiju simbola hrvatskog pokreta mladeži, blagoslovljenog i ohrabrivanog od katoličke hijerarhije, koja se 25. lipnja 1941. pojavila u ustaškom listu 'Hrvatski dnevnik', potpisanu ovom jednostavnom odbojnom didaskalijom: 'U znaku križa, pištolja i bodeža'. Rivelli piše: ''Katolički list', službeni organ zagrebačke kurije, 15. svibnja objavljuje dopis ureda monsignora Stepinca koji Srbe određuje kao 'otpadnike od Katoličke Crkve' i oduševljeno odobrava donošenje zakona koji pravoslavce obvezuje na preobraćanje na katoličanstvo. Isti list, 31. srpnja 1941., potiče ustašku diktaturu da ubrza proces 'prisilnih preobraćenja'. Etničko-vjerski pokolji u proljeće i ljeto 1941. traju tjednima i s propovjedaonice revni prepošt iz Udbine ovako govori svojim ne baš umjerenim župljanima: 'Do sada smo za katoličku vjeru radili knjigom molitava i Kristovim križem. Došao je trenutak da se djeluje puškom i pištoljem. Iz Hrvatske ćemo istjerati ili ćemo istrijebiti srpsko stanovništvo u Hrvatskoj'. Don Mate Mogusa je ratoborni svećenik na kojega govor na brdu Tabor nije ostavio tragove. Radi toga gleda dolje sa svoje mramorne propovjedaonice i kaže vjernicima šćućurenima na klecalima: 'Slušaj narode, ovo je šesnaest ustaša pored mene. U svojim torbicama za streljivo imaju šesnaest tisuća metaka i ubit će šesnaest tisuća Srba'. Da sam pročitao Rivellijevu knjigu, ne bih se trebao čuditi kad sam, više od pola stoljeća nakon 'propovijedi' udbinskog župnika, susreo jednog 'starog' ustašu koji je išao po selima s kanisterom benzina kako bi zapalio srpske kuće. Jednog dana, na prozoru jedne od tih kuća određenih za lomaču, pojavio se čovjek s djetetom od tek nekoliko mjeseci u naručju. 'Ali kako?', prosvjedovao je čovjek kod ustaše piromana koji se spremao baciti šibicu na benzin, 'zar ne misliš na ovo nevino dijete?'. A ustaša (tako mi je ispričao) odgovorio mu je riječima don Mate Mogusa: 'No za dvadeset godina to dojenče bit će moj neprijatelj i doći će me tražiti s pištoljem. Svršimo s tim odmah, tako je najbolje za sve'. Temeljna je teza knjige Marca Aurelia Rivellija, napisane nakon duge iscrpljujuće, ozbiljne konzultacije dokumenata i pismohrana iz tog vremena, da je hrvatska katolička crkvena hijerarhija bila sramotno malodušna i da nije nikada intervenirala da prijavi i otvoreno osudi zločine koji su se činili u Kristovo ime, kao što su pokolji, deportacije, pljačke itd... A da se i ne govori o izravnom sudioništvu nekoliko stotina redovnika u pokoljima, poput franjevca Miroslava Filipovića Majstorovića, zvanog fra Satana, jednog od velikih istrjebljivača logora Jasenovac. Teška i nesretna vremena. U Rimu na papinskom prijestolju sjedio je princ Pacelli, Pio XII., 'Papa šutnje'. Pouka i smjer ponašanja kojemu se monsignor Stepinac smatrao oportunim prilagoditi. Ne zna se što može proizići iz skorog suđenja u Zagrebu protiv odgovornih za balkanski holokaust, no moramo zahvaliti Marcu Aureliu Rivelliju za njegovu hrabru knjigu koja je otkrila mnoge stvari o okrutnoj ustaškoj diktaturi od 1941. do 1945. S dobrim razlogom autor navodi jedan citat Seneke, koji doslovce kaže: 'Onaj tko, premda to može učiniti, propusti prijaviti zločin, potiče ga'. Mora da su ga previdjele mudre glave Svete Rimske Crkve, u trenutku kada su odlučili beatificirati zagrebačkog nadbiskupa", piše Ettore Mo.