AU DER STANDARD-NATO I RUSIJA-11. III.

AUSTRIJA DER STANDARD 11. III. 1999. Proširenje NATO-a i interesi Rusije "Prvi krug NATO-ova proširenja odlučen je osobitom mjerom od oka. Ograničenje na tri zemlje (Poljska, Češka i Mađarska) treba, s jedne strane, pokazati da se radi o prvom koraku i da vrata u NATO ostaju otvorena. Koga nema u prvom koraku, nije isključen. Da se primi pet ili šest zemalja, to bi se moglo shvatiti kao jednokratan korak, a kandidati koji nisu došli u obzir, mogli bi se osjećati isključenima, eventualno se opet prepustiti ruskom utjecaju. S druge strane ni Rusiju ne bi trebalo iritirati velikim prvim proširenjem. NATO-ovo proširenje ograničava Rusiji manevarski prostor. Stoga se borila protiv proširenja NATO-a, ali ga na posljetku nije mogla spriječiti. Nizom mjera Zapad je pokušao proširenje učiniti podnošljivim za Ruse (bez trajnih razmještaja postrojba i atomskog oružja na području novih članica, ustroj vijeća NATO-Rusija itd.). Jer Rusija je i dalje strategijski zanimljiva zemlja za SAD - možda će ju opet zatrebati. Kako proširenje NATO-a do sada teče, pomicanje proširene stabilizacijske i sigurnosne NATO-ove mreže doduše znači neintegraciju Rusije, ali Rusiju ni ne isključuje. Stare razdjelnice Europe prevladane su u sigurnosnopolitičkom pogledu, bez ustrojavanja novih. O mogućim protumjerama Rusije za slučaj drugog kruga proširenja NATO-a na osjetljivije zemlje (Rumunjska, Bugarska, a osobito baltičke zemlje), treba dakako promisliti. Nastavak NATO-ova proširenja mogao bi Rusiji pružiti sliku polaganog sigurnosnog okruživanja - koje zapravo ne ugrožava Rusiju - no moglo bi destabilizirati stanje u unutarnjoj politici i izazvati nepromišljene reakcije. Iako se čini da se Rusija pomirila s prvim proširenjem, daljni bi koraci mogli biti teži - s iznimkom pristupa 'neproblematičnih' zemalja poput Austrije ili Švedske. (Treba pretpostaviti da će se Rusija pomiriti s pristupom Austrije NATO-u - i morala bi - iako se s ruske strane stalno naglašava značenje neutralnosti Austrije, jer je to u interesu Rusije.) Rusku je vanjsku i sigurnosnu politiku ipak teško predvidjeti. Među ciljeve njezine politike svakako spada povratak Rusije kao velike sile na Bliski i Srednji istok uz potporu arapske strane, kao i ponovno dokazivanje euroazijskog, globalno djelotvornog položaja sile Rusije što bi osiguralo rusko sudjelovanje u svim međunarodnim odlukama. SAD je, naprotiv, na južnoj periferiji Rusije između Pakistana i Turske (i glede resursa na i u Kaspijskom moru), najavio svoje interese. Europska politika Moskve od 1945. počiva na težnji za slabljenjem američkog utjecaja u Europi. Rusija će i u buduće pokušavati pridobiti više manevarskog prostora u sigurnosnopolitičkoj suradnji s NATO-om i Europom, a i na Balkanu će djelovati s ciljem jačeg suodlučivanja. Unatoč tomu, za Rusiju je odnos sa SAD-om središnji vanjski odnos. Rusko strategijsko značenje u svjetskoj politici određeno je time koju joj vrijednost priznaje SAD i kako može očuvati svoje interese prema američkima. Zato je pak s američkoga stajališta važno je li Moskva spremna i sposobna sudjelovati u politici sprječavanja širenja oružja za masovno uništavanje i ukinuti izvoz oružja zemljama koje je naveo SAD. Barem to potonje očito nije slučaj: Rusija i dalje u velikom opsegu dostavlja oružje, primjerice Iranu, unatoč obećanjima SAD-u da će od toga odustati. Rusija ima i stanovito značenje za kontinentalnu ravnotežu u Euroaziji i za razmještaj snaga na Dalekom istoku s Kinom, Japanom, Amerikom i Korejom za 'Balance of power Asia - Pacific'. Kina je i dalje povijesno opravdana politička i kulturna suprotnost Rusiji, pri čemu je slom SSSR-a ojačao položaj Kine u usporedbi s Moskvom. Rusija pokušava pridobiti Kinu kao čvrstog partnera dostavama oružja i atomske tehnike i istodobno očuvati svoju sigurnosnu udaljenost. Glede njezina odnosa prema Europi, treba biti jasno da je Rusija gubitkom Baltika, Bjelorusije, Moldavije i Ukrajine doživjela 'šok'. Tendencija političkog 'ponovnog ujedinjenja' Rusije i Bjelorusije čini se jačom od svih protusila i gospodarskih opterećenja Rusije u takvom slučaju. Osim toga, u Rusiji i dalje vlada uvjerenje da Ukrajina zapravo pripada Rusiji. Rusija pokušava sačuvati svoju utjecajnu sferu i ciljem svoje europske politike drži sprječavanje proširenja NATO-a, odnosno njegovo ograničavanje na što je moguće manje država, kao i 'ograničavanje štete' uz pomoć 'posebnog partnerstva' s NATO-om i ocjenom Rusije kao povlaštenog sigurnosnog partnera NATO-a i SAD-a. NATO je i dalje glede postojećeg nuklearnog napadačkog potencijala Rusije - i za nuklearno razoružanje - upućen na SAD. I u međunarodnoj sposobnosti akcije za svladavanje kriza i očuvanje interesa NATO-a ne vidi se alternativa SAD-u. Europske zemlje NATO- a još će se dugo mučiti da razviju samostalnu sigurnosnu politiku. Moskva je iz toga zaključila da odnosi s NATO-om imaju prednost pred odnosima s EU-om i učinit će sve kako bi spriječila jedinstvenu euro-atlantsku sigurnosnu politiku prema sebi, odnosno, po mogućnosti bez sudjelovanja u njoj" - piše prof. dr. Erich Reiter, dužnosnik za strategijske studije u saveznom ministarstvu obrane.