AUSTRIJA 8. III. PROFIL: PRAVI PROTIVNIK SAD U EUROPI IPAK NIJE RUSIJA VEĆ - EU

AUSTRIJA PROFIL 8. III. 1999. Nuklearne rakete u Kalinjingradu? "Svečana predaja ugovora o pristupu NATO-u, koji su potpisale Poljska, Mađarska i Češka, trebala bi biti održana 12. ožujka u američkom gradu Independenceu i bit će pravo slavlje za istočne Europljane. U rodnom mjestu osnivača NATO-a Harryja S. Trumana Zapad će im dati željezno jamstvo da će ih ubuduće štititi od ruskih pretenzija. Dva tjedna ranije, prigodom potpisivanja sporazuma, u kojem su sudjelovali državni poglavari, poljski predsjednik Alexander Kwasniewski, koji je još prije dvadeset godina, za vrijeme radničkih štrajkova, bio ortodoksni vođa komunističke mladeži, nazdravio je posredstvom televizije češkom predsjedniku Vaclavu Havelu. Havel je u vrijeme velikih štrajkova bio na protivničkoj strani, sastajući se potajno s poljskim oporbenjacima u šumama na zajedničkoj granici. Jedan od tih ljubitelja šume bio je i sadašnji poljski ministar vanjskih poslova, povjesničar Bronislaw Geremek, koji danas uspoređuje okretanje prema NATO-u s pokrštavanjem Poljske prije tisuću godina. Poljski premijer Jerzy Buzek, sindikalac Solidarnošći od prvoga dana, odahnuo je kao da mu je time spašen život: 'Čekamo tu odluku od Drugoga svjetskog rata'. Doduše, svakodnevnica poljske vlade desnog cetra prilično je siva: obilježena nemirima i štrajkovima. Zaposleni u zdravstvu štrajkaju protiv reforme zdravstvenog sustava, seljaci protiv uvoza prehrambenih proizvoda iz EU-a, a rudari i radnici protiv zatvaranja poduzeća. No, Buzekova vlada zapravo najbolje predstavlja ono što je traženo u poljskim štrajkovima 1980. g.: političku slobodu i prozapadno usmjerenje. Zato je i odobravanje pristupa NATO-u u Poljskoj najsnažnije. Samo devet posto ispitanika izjašnjava se u anketama protiv te mogućnosti. U poljskoj je skupštini za pristup NATO-u glasalo 409, a protiv samo sedam zastupnika. Dvije trećine svih Poljaka smatra da će ubuduće biti sigurniji. Doduše, pristup zapadnom obrambenom savezu bit će prilično skup. Po zapadnim je standardima opremljeno samo osam poljskih lovaca tipa MIG-29. Vojna obveza skraćena je s 18 na 12 mjeseci, a broj vojnika smanjen je za četvrtinu - s 240 na 180 tisuća. U Češkoj je stanovništvo - slično kao u Austriji - nešto neodlučnije, ne vjeruje NATO-u. Socijaldemokrati su bili protiv pristupa sve dok u kolovozu 1998. nisu došli na vlast. Danas se među političkim strankama pristupu NATO-u protive još samo komunisti i radikalno desni republikanci. Pritom valja napomenuti da Česi već dugo sudjeluju u brojnim NATO- vim operacijama. Za vrijeme rata u Zaljevu 1991. poslali su postrojbu specijaliziranu za obranu od nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja, u operaciji obnove Bosne angažirani su na terenu kao pomagači, a sada na Kosovu imaju i poljsku bolnicu. U tom kontekstu važnu ulogu igra rođena Čehinja Madeleine Albright, sadašnja američka ministrica vanjskih poslova. Mađarska je za sada jedina nova članica u kojoj je zatraženo mišljenje naroda. 16. listopada 1997. g. 85 posto građana glasovalo je za pristup NATO-u - doduše, na birališta nije izišla čak ni polovina birača. Među strankama, ulasku u NATO protive se samo komunisti i desni ekstremisti. Mađarska je bila korisna NATO-u već prije pristupa, stavivši Amerikancima na raspolaganje od 1996. vojnu zračnu luku Taszar kao logistički centar za operaciju u Bosni. I mađarski su se inženjerci uključili u djelovanje u Bosni kao ronioci i pri gradnji mostova. Što se tiče letjelica, ta bivša članica istočnog bloka ima za sada samo 28 lovaca tipa MIG-29. Od Bjelorusa su Mađari jeftino kupili stotinu rabljenih tenkova tipa T-72. Tehnička opremljenost i novac predstavljaju problem u svim istočnim zemljama. SAD računa da će 15 godina morati sufinancirati istočne zemlje sa svotama čija bi vrijednost mogla doseći jednu milijardu dolara. Gledano iz vanjskopolitičke perspektive, Mađari su profitirali. 'Mađarski odnosi prema susjednim zemljama nisu nikad bili tako dobri kao danas', izjavljuje Istvan Gyarmati, zamjenik državnog tajnika u ministarstvu obrane. Problem mađarske manjine u susjednim zemljama, Slovačkoj i Rumunjskoj, koji je bujao još od prvog svjetskog rata, doživio je preko noći temeljite promjene. Pritisak je osjetno smanjen otkad je Mađarska prešla pod okrilje velikoga brata. Napokon, Rumunji i Slovačka također žele jednog dana biti primljeni u NATO. Trenutno samo baltičke zemlje smatraju da preokreti u ruskoj politici ugrožavaju njihov opstanak. Budući da Zapad mogući sukob s Rusima smatra osjetljivim pitanjem, baltičke bi zemlje trebale biti primljene u NATO nešto kasnije. Paradoksalna je pojedinost da je drugim istočnim zemljama, koje sada pristupaju zapadnom obrambenom savezu, članstvo u Europskoj uniji zapravo potrebnije od članstva u vojnom savezu. No, Zapad im prvo nudi vojni savez zato što je on jeftiniji. Baltičke zemlje još su u šoku od polustoljetne sovjetske okupacije. Vojno su slabe i ne bi se mogle obraniti od nekakvog ruskog napada, poput, primjerice, uspostave kopnenog koridora prema ruskoj enklavi Kalinjingradu, odsječenoj od matične zemlje teritorijem Letonije i Litve. Povod za intervenciju mogao bi biti i loš odnos prema ruskoj manjini u baltičkim zemljama. 'Mi smo ugrožena zemlja', smatra Vytautis Landsbergis, otac nove Litve. No, veći broj članica sve više otežava i procese odlučivanja u NATO- u, koji počivaju na načelu konsenzusa. Turska je neko vrijeme zahtijevala pozitivan odgovor na zahtjev za pristup Europskoj uniji koji je Ankara podnijela još prije nekoliko godina, uvjetujući tim potezom svoj pristanak na krug proširenja NATO-a. Kako bi NATO nametnuo takvu odluku u Europskoj uniji? Na kraju su Turci popustili. Amerikanci već tiho gunđaju da će NATO uskoro nalikovati na UN. Zapadnom obrambenom savezu trebale su tri godine da utvrdi zajedničku strategiju u ratu u Bosni. Prijemom zemalja čiji su međusobni odnosi opterećeni svađama oko manjina i graničnim sporovima, NATO-u će biti servirani i ti problemi. 'Time smo sami sebi na leđa natovarili deset do petnaest godina kaosa u Europi', zastenjao je republikanski američki senator Robert Smith iz New Hampshirea. U istočnoj Europi čeka još devet kandidata. Dok se prijem Slovačke, Rumunjske, Bugarske i Slovenije ne čini problematičnim, a pristup Hrvatske u najmanju ruku mogućim u tijeku procesa demokratizacije, članstvo Ukrajine predstavljalo bi već odmjeravanje snaga s Rusijom. Zauzimanje Baltika konačno bi izazvalo zaspalog istočnog diva. Baltičke zemlje lako je zauzeti s teritorija Rusije. Zapad tamo ne može održavati vjerodostojnu konvencionalnu oružanu silu. NATO- ovi stratezi izjavljuju da je baltičke zemlje istinski moguće braniti samo postavljanjem nuklearnog oružja. Njujorški senator u ostavci Daniel Patrick Moynihan smatra da upravo tu prijeti opasnost od izbijanja nuklearnoga rata. Konvencionalna snaga NATO-a u usponu i relativno smanjenje te komponente na ruskoj strani navodi tamošnje stratege na posezanje za raketom s nuklearnom glavom, slično kao Zapad u izradi planova 50-tih godina. Zastupnici u ruskoj Dumi zaprijetili su postavljanjem taktičkih nuklearnih raketa u Kalinjingradu (Koenigsbergu), u prijateljskoj Bjelorusiji i na brodovima svoje mornarice na Baltiku. Već dogovoreno smanjenje broja atomskih projektila na 3500, na obje strane, predviđeno sporazumom Start II, već je palo kao žrtva opisanih preokreta. Navedeni sporazum ratificirale su Sjedinjene Države, ali ne i ruska Duma. Trenutno je posve neizvjesna sudbina planiranoga sporazuma Start III, po kojemu bi gornja granica trebala biti brojka od 2000 atomskih bomba. Bivši američki veleposlanik u Moskvi George F. Kennan smatra NATO- vo proširenje 'kobnom pogreškom'. On vjeruje da će taj potez ojačati antidemokratske snage u Rusiji. Njemački dramatičar Rolf Hochhuth drži da je 'odvlačenje ruskih susjeda u Atlantski savez' čak postavilo 'smjernice za treći svjetski rat'. 'Neodgovorna izolacija' u režiji NATO-a otjerat će Ruse 'u naručje Pekinga', smatra on. Nešto realnije mišljenje o toj temi iznosi američki komentator 'International Herald Tribunea' William Pfaff. Njegovo polazište: stvarni protivnik SAD-a u Europi nije Rusija već EU. 'Pritom nije riječ o ratu već o teškom gospodarskom natjecanju, čije će političke posljedice zasigurno dokončati američku prevlast u međunarodnom poretku, uspostavljenom nakon završetka Drugog svjetskog rata', piše Pfaff" na kraju članka Michaela Siegerta, napisanom u suradnji s Evom Krafczyk (Varšava), Wolfgangom Jungom (Prag) i Gregorom Mayerom (Budimpešta).