DELO-RIBE-6. III.

SLOVENIJA DELO 6. III. 1999. Ribe i mane "Najnovije zaoštravanje stanja u Piranskom zaljevu ostat će u analima povezano s ciplima, tim nesretnim ribama iz obitelji mugalidae, koje tvrdoglavo plivaju svojim putem i ne poštuju pomorsko pravo. Uvrstit ćemo ga u niz izgreda s napomenom da je posljedica kronično loših odnosa između Slovenije i Hrvatske. Unatoč velikim riječima o prijateljstvu s obje strane, ne mogu se opisati drukčije, jer poslije prvih samostalnih zaleta, nije riješen ni jedan od glavnih problema između dviju država. Još su ovorena pitanja deviznoga duga hrvatskim štedišama i nuklearne elektrane u Krškom, neriješen je status slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, nemamo zajednički projekt cestovnih veza u europskom okviru prometnih smjerova ni plan suradnje na gospodarskom, sigurnosnom i vojnom području. U svakom smo sporu svjedoci dvaju suprotnih objašnjenja. I u najnovijem izgredu na moru svaka je strana tvrdila da se radilo o kršenju 'njezinih teritorijalnih voda'. No, gdje su te vode ako nema granice? Koja je tvrdnja istinita? Može li taj trenutak uopće ostati uvjerljiv temelj za bilo kakvu odlučnu tvrdnju? I na posljetku, koga to uopće ozbiljno zanima? Ako je točno da je naš SLS spriječio ratifikaciju sporazuma o malograničnoj suradnji s Hrvatskom, jer se bojao da će prejudicirarti pomorsku granicu, i ako su Hrvati u zaljevu po svojem nahođenju povukli crtu po sredini pozivajući se na univerzalnu vrijednost pravnih odluka, onda to znači da su se obje strane umjesto za ozbiljno nastojanje i strpljenje, odlučile za teatralno natezanje. Izazivačkim ribarskim akcijama i paradnim nastupima policijskih čamaca uz zamišljene crte pokazuju ponosno, zapravo šuplje državotvorno stajalište, i baš time na najgori mogući način prejudiciraju rješenje. Takvo ponašanje svjedoči da je odgovornima na obje strane stalo samo do kratkoročnih političkih interesa, odnosno ideologijsko-promidžbenih učinaka koji tim interesima služe. Za to su spremni žrtvovati privremen i djelotvoran dogovor glede sporne granice, dobro ozračje za osnovne pregovore o njoj i, ponajprije, potrebe neposredno pogođenih ljudi. Stvar je takva: u svim navedenim problemima postoji stvarna jezgra koju treba riješiti i po pravilima struke. Ako pogledamo Piranski zaljev, ustanovit ćemo da je proteklih godina struka ponudila cijelu hrpu planova i pojašnjenja gdje mora biti morska granica i zašto. No, bitno je da slovensko-hrvatsku morsku granicu nije moguće riješiti pravno-formalnim putem, nego samo političkom voljom. Zato ta granica još nije određena. Jedini pravi put do rješenja morske granice i drugih otvorenih pitanja jest međusobni dogovor. No, s obzirom na trenutno stanje, jasno je da rješenja još neko vrijeme neće biti. Dok u Hrvatskoj bude vladala korumpirana hadezeovska nomenklatura koja se suočava sa sve gorim gospodarskim stanjem i općom erozijom socijalnog morala i političke kulture, što je uglavnom izazvala sama, nema nikakve mogućnosti za napredak. 'Regionalna sila', kako je u megalomanskoj euforiji svoju državu nazvao predsjednik Tuđman, nužno treba protivnika, neriješen problem, otvorenu ranu kao kohezijsku silu. I pomirljivi tonovi iz HDZ-a, u nedavnoj raspravi o odnosima sa Slovenijom u hrvatskom Saboru, samo su unutarnjopolitička taktika. Ni kod nas stanje nije ružičasto. Na nedavnoj konferenciji Svjetskog slovenskog kongresa (opet) smo čuli zahtjeve za 'povijesnu i jedinu pravednu granicu na rijeci Mirni' i suverenost nad 'cijelim Piranskim zaljevom'. Slično stajalište zastupa i neko 'Civilno društvo za granicu u Istri'. U najnovijem izgredu s ribarima od naših je vlasti tražilo djelotvoran nadzor nad cijelim zaljevom, čak i internacionalizaciju događaja. Jedno i drugo je očito prejudiciranje i huškanje na otvoreni, ako treba, i fizički spor sa susjednom državom. Takvi izazovi još više smanjuju mogućnost za konstruktivan dijalog između Slovenije i Hrvatske. Hvala Bogu, patetično pseudodomoljublje u nas još nema velikog odjeka, ali ima dovoljno prostora koji naša službena politika slabo ispunjava svojim akcijama i za sada neelastičnim stajalištima glede problema morske granice. Ako je njezino jedino ishodište još usmjereno na režim nadzora zaljeva na dan osamostaljenja, to predstavlja pretenzije na cijeli Piranski zaljev. Na takvo nešto Hrvati sada, kad im zapovijeda Tuđman, zacijelo neće pristati, a vjerojatno ni kasnije, ako na vlast dođe neka druga garnitura. Konačni pristanak bi za njih, slikovito rečeno, značio da uz savudrijsku obalu jedva mogu namočiti noge. Kad bi se političari obiju strana na koncu odlučili za 'stručnu' međunarodnu arbitražu, time bi priznali da nemaju ni sposobnosti ni želje pronaći političko rješenje. Jer arbitraža ne bi bila samo tehničko-stručna, nego izrazito politička procedura, iako prikrivena pravnom terminologijom. U njezinoj pozadini obavljali bi se pritisci, neumorno lobiranje i kupovanje naklonosti susjednih i drugih država. Veliko je pitanje bi li usred svega toga režim nadzora nad morem na dan osamostaljenja, kao 1991. godine zajednički potvrđeno temeljno ishodište, bio dovoljan argument za ispunjenje slovenskih zahtjeva. Ishodište je ipak samo ishodište. Osim toga se, barem do sada, u zakulisnim igrama nismo iskazali posebnom spretnošću. Izbjegavanje rješavanja pitanja među državama pokazuje da političari na obje strane Sutle imaju svoju računicu: zbog unutarnjopolitičkih razloga, žarište koje je lako raspiriti u vatru korisna je stvar. Iz istih razloga je, kako i pristaje opreznom Kranjcu, sigurnije ne napraviti pogrešku tako da se uopće ništa ne poduzme, nego riskirati i dobiti po nosu. No, netko će se zapitati: neće li zbog neriješene granice trpjeti slovenski pristup u Europsku uniju (hrvatski pristup ovog časa uopće ne treba spominjati jer je premješten u neodređenu budućnost)? Neće, jer pristup već jako trpi zbog velikih unutarnjih nesuglasica u EU-u i zbog naših - i namjernih - kašnjenja u ispunjavanju uvjeta za pristup, tako da u Uniju ne ćemo doći ranije nego za deset godina. A do tada, 'tko živ, tko mrtav', kako kažu naši južni susjedi. Pored štete koju sitničavim pristupom rješavanju susjedskih problema svaka strana nanosi sama sebi, očito se treba pomiriti i sa spoznajom da je i politika samo odraz prostora u kojemu nastaje. Hrvatska i Slovenija su jako male države, zato je i njihova politika - jako mala" - zaključuje Igor Antič.