ES 1.III.EL PAIS NATO-KURDI I KOSOVO

ŠPANJOLSKA EL PAIS 1. III. 1999. K/K "'NATO prijeti Turskoj da će je prisiliti na davanje autonomije Kurdima'. Jasno da je takav novinski naslov jako nevjerojatan, budući da je Turska članica Atlantskoga saveza, vrlo važna država u tome području i izraelska saveznica. Ali ima određenih podudarnosti između kurdskoga slučaja, koji se opet vratio u središte pozornosti Ocalanovim padom u turske ruke, i slučaja Kosova, a sličnost nije samo u tome što obje riječi počinju slovom 'K'. Riječ je o dva problema koji bi jednako mogli zaprijetiti destabiliziranjem Balkana i Bliskog istoka, dvaju područja koja su povezana upravo preko Turske. Oba su ta područja plod raspada carstava, nastanka Albanije poslije balkanskih ratova, 1913. godine, i obećanja da će Kurdistan dobiti autonomiju, prije pada Otomanskoga Carstva, ali to nikada nije ratificirano u sporazumu iz Sevresa, iz 1920. Tri godine kasnije, u Lausannei, nitko se nije želio prisjetiti Kurda, unatoč tome što su ih prije toga poticali na stvaranje vlastite države. A danas nitko ne želi vidjeti ni kurdsku državu, ni neovisno Kosovo, iako je međunarodna zajednica izvršila veliki pritisak u korist kosovskih Albanaca kako bi dobili mnogo veću autonomiju od one koju je Milošević ukinuo potezom pera 1989. godine. A zašto ne i neovisnost? Kad je o Kosovu riječ, zato što je prekrajanje granica silom već izazvalo preveliko prolijevanje krvi na Balkanu. Zato što bi njegova neovisnost na srpskoj strani zapriječila bilo kakvu mogućnost pronalaska rješenja u pregovorima, a to će se pokušati postići u Rambouilletu. Osim toga, ne bi bila ni stabilna. Nastao bi pokret čiji bi cilj bilo stvaranje velike (nazovimo je tako) Albanije, a to bi dovelo u pitanje sadašnje granice Jugoslavije, Makedonije i same Albanije. Odmah bi bio ugrožen i mir u Bosni, ako bi Milošević poželio ujediniti srpsko stanovništvo u jednoj državi, ali ovoga puta ne u velikoj, nego JEDNOJ Srbiji, s komadom Kosova (onim s najbogatijim sirovinama), a to bi pogodovalo odvajanju Crne Gore iz jugoslavenske federacije, budući da je Crna Gora već zatražila da je smatraju neutralnom u slučaju napada na Srbiju. Očito, moglo bi se dogoditi svašta od svega ovoga nabrojenoga, a možda i nešto gore. No, ono što svakako mora biti jasno jest da, bez obzira na to hoće li biti postignut privremeni dogovor za razdoblje od tri godine ili ne, međunarodna zajednica mora pronaći rješenje koje će se temeljiti na demokraciji, pluralizmu i poštovanju prava manjina. Ne samo za Kosovo, nego za cijeli Balkan, ili će se opet pojaviti 'parcheo'-diplomacija. Kad je riječ o Kurdima, nitko osim njih samih ne želi da oni dobiju neovisnu državu u području u kojemu, za razliku od Kosova, ima mnogo zaliha nafte i onoga što bi moglo biti glavni razlog za sukobljavanje u sljedećem stoljeću: vode. Kao i Albanci, i Kurdi su podijeljeni između više država (uglavnom žive u Turskoj, Iraku, Siriji i Iranu), ali nemaju nikakve Albanije. Najveća sličnost s Kosovom je ono što se događa u Iraku, gdje je međunarodna zajednica, uz UN-ov mandat, posredovala poslije Zaljevskoga rata kako bi zaštitila Kurde od represije Sadamova režima. A sada je taj teritorij, na kojemu Turska često vojno intervenira progoneći kurdske gerilce i teroriste, de facto pod nadzorom UN-ovih upravitelja. Turska, Sirija i Iran nedavno su održale trilateralne sastanke čiji je cilj jamčenje teritorijalne cjelovitosti Iraka. Kurdi su u Turskoj pretrpjeli represiju i potpun nedostatak autonomije, ne samo političke, nego i kulturne. Sadašnji turski premijer Bulent Ecevit, pokazujući posvemašnji nedostatak velikodušnosti nakon Ocalanova uhićenja, izjavio je da se 'ne razmišlja o autonomiji za Kurde. A baš taj Ecevit bio je premijer kad je 1974. Turska izvršila invaziju na Cipar pod izgovorom da štiti tursku manjinu na tom otoku", piše Andres Ortega.