IT LA STAMPA 27. II.BETTIZA II.SVJ.RAT U JU

ITALIJA LA STAMPA 27. II. 1999. Europa, vrijeme krvi "(...)Od 6. do 17. travnja 1941. Jugoslaviju su napale četiri neprijateljske vojske, i bila je raskomadana, osakaćena, uništena i odmah ponovno sastavljena u novi geopolitički oblik koji nije imao nikakve sličnosti s preminulim multietničkim kraljevstvom Karađorđevića. To burno, dramatično kraljevanje, obilježeno korotama i neprestanim sukobima, trajalo je malo više od dvadeset godina i sada je, pod zajedničkim udarima Hitlera, Mussolinija i njihovih saveznika zauvijek istisnuto iz europske povijesti. Petar II. i njegova vlada morali su se skloniti u London odakle se više nisu vratili u domovinu.(...) Zemlja je prošla kroz stroj za mljevenje mesa i doslovno je svedena na krpe i dronjke. Talijani su si uzeli pola Slovenije s glavnim gradom Ljubljanom, dugačak komad Dalmacije, dio Crne Gore i, šireći se u unutrašnjost Albanije već pridružene kući Savoja, pripojili su i Kosovo i jednu zapadnu makedonsku pokrajinu. Hitler je naizgled izgledao manje lakom: spojio je sjever Slovenije s Austrijom i pod miješanu upravu, civilnu i vojnu, stavio je dio srpske Vojvodine, zvan Banat. Mađari su anektirali drugi komad Vojvodine, Bačku, uz hrvatsku Baranju i područje Prekmurja u Sloveniji. Bugari su uzeli ostatak Makedonije i poneki komad na granici sa Srbijom. Što se tiče same Srbije, nju su Nijemci stavili pod civilnu upravu vlade generala Milana Nedića, suzili na geografske proporcije koje su bile skromnije od granica Srbije koja je početkom stoljeća bila umiješana u balkanske ratove. Bivši ministar obrane kraljevine, Nedić bio je neka vrsta srpskog Petaina.(...) Umjereni Nedić je u suštini u Srbiji obnašao amortizirajuću ulogu koju je umjereni Maček odbio obavljati u Hrvatskoj, koja je, postaviši 'Nezavisna država', zapravo pala u ruke ustaša i uvjerenog kolaboracionista Ante Pavelića. To djelomice objašnjava djelovanje hrvatskog režima na strani okupatora, djelovanje koje će se pokazati mnogo borbenije, i u mnogim užasnim vidovima i više kompromitirajuće, od onoga blagog marionetske srpske vlade generala Nedića. Pavelićeva satelitska država bila je nova pojava, razorna, slobodno se može kazati jedinstvena i strašna u svojoj vrsti, koja je nastala iz nasilnog raspada bivše Jugoslavije. Ustaše su bili fanatična manjina, politički i vojno ustrojeni prema ideološkim i organizacijskim nacifašističkim shemama. Na žalost, pokolji kojima su se spram srpskog stanovništva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uprljale jurišne ustaške postrojbe, pod zapovjedništvom krovoločnog pukovnika Slavka Kvaternika, neke vrste balkanskog Himmlera, morali su nepravedno kompromitirati kolektivnu čast hrvatske nacije. Koja zapravo, u svojoj velikoj većini nikako nije bila niti pavelićevska, a još manje hitlerovska. Hrvatske narodne mase prije rata su stvorile jezgru jakog seljačkog demokratskog pokreta Radića i Mačeka; i potom, tijekom rata, dale glavnu udarnu snagu partizanskim brigadama komunista Josipa Broza, budućeg maršala Tita. Često se zaboravlja da je i Tito, a ne samo Pavelić, bio Hrvat. Kao što postoji i sklonost zaboraviti da je jako mnogo Hrvata, posebice dalmatinskih Hrvata, u desetinama tisuća žrtvovalo svoje živote boreći se u jedinstvenom jugoslavenskom nacionalnom oslobodilačkom ratu uz srpske, crnogorske i bosanske partizane. Kao i što postoji sklonost da se slabo sjeća diplomatske dvostrukosti okupatora spram njihovih slugu i sljedbenika u okupiranima zemljama. Vlade i glavni stožeri Berlina i Rima su podržavali i, istovremeno, nevoljko podnosile anomalnu hrvatsku fašističku državu, prvog izumitelja i izvršitelja suvremenih balkanskih 'etničkih čišćenja'. Nijemci su se, općenito, u zaposjednutim zemljama, radije oslanjali na kolaboracioniste tipa 'ancien regimea', ideološki neutralne spram nacizma, domoljubne, i fleksibilne, sposobne ostvariti minimum sljedništva i privole među sunarodnjacima. U Francuskoj su, primjerice, radije podržavali dvojbenog Petaina nego zanesenog ultrakolaboracionista Marcela Deata. U Srbiji su favorizirali ništa manje dvojbenog Nedića, umjesto fanatika Ljotića. I možda, da su to okolnosti dopustile, prije bi svoj pristanak dali vladi koju bi vodio demokratski populist kao što je bio Maček nego nacificirani populist kao što je bio Pavelić. No lukavi i oprezni 'doktor Maček', posljednji dopredsjednik posljednje jugoslavenske vlade, nije želio slušati teutonske valkire. Na njegovu se mjestu četiri godine izdizao Pavelić, u moru krvi i okrutnosti, koje su stalno u krizu dovodile njemačke pokušaje usmjerene na postizanje suradnje Srba u ratu protiv Titovih partizana. Sve to što se tada dogodilo i što se dogođalo u Jugoslaviji meni je bio prvi dodir s tom vrstom cikličkog prokletstva, vječnog demonskog vraćanja, koje je od početka stoljeća nastavilo hvatati u zamku nasilja i autodestrukcije balkanske narode. Pred mojim se očima ponavljao isti krah kojega su moji roditelji već preživjeli, prvi put, u vrijeme raspada Austrije u mračne južne regije carstva.(...) Novosti u simbolima koje sam nalazio na zidovima i ulicama grada kojega je iznenada okupirala i zaposjela Italija, izgledale su kao ludistička i parodijska imitacija svijeta kojega sam poznavao od djetinjstva i koji je netragom nestao.(...) Nisam znao, i, s obzirom na dob, ništa nisam mogao znati o tome kako je i zašto Jugoslavija skončala. Samo sam rukom mogao dodirnuti vojnu i fašističku stvarnost koja ju je zamijenila u Splitu.(...)", piše Enzo Bettiza.