NJ15.II.DIE WELT:NASTAVAK DAYTONA

NJEMAČKA DIE WELT 15. II. 1999. Nisu izvukli nikakvu pouku iz Bosne "Nemaju baš mnogo zajedničkog - suvremeno, vojno funkcionalno uporište ratnog zrakoplovstva Dayton, smješeno u američkoj saveznoj državi Ohio, i dvorac Rambouillet, smješten nedaleko od Pariza, usred najvećeg lovnog područja u Francuskoj. Na jednoj je strani mjesto bez povijesti u kojemu je povijest pisana; na drugoj je strani ljetna rezidencija kraljeva u kojoj je Napoleon proveo svoju posljednju noć uoči progona na Svetu Helenu a danas su u tijeku pripreme za pisanje povijesti. U Daytonu su u studenom 1995. sukobljene strane utanačile mirovni sporazum za područje bivše Jugoslavije; Srbi, Albanci i međunarodni posrednici okupili su se iza zidova Ramboluilleta na mirovnoj konklavi o kriznoj pokrajini Kosovo. Postoji nekoliko vanjskih dodirnih točaka između Daytona 1995. i Rambouilleta 1999. - ponajprije glede polazišnog političkog stanja i procedure: kao i u Daytonu, i u Rambouilletu su fanatizirana stajališta sukobljenih strana međusobno grubo suprotstavljena: dok jedni zahtijevaju neovisnu državu Kosovo, drugi proglašavaju zadržavanje 'srpskog Jeruzalema' nacionalnim pitanjem najvišeg stupnja. Kao i ranije u Daytonu, i u Rambouilletu je temelj razgovora plan kontaktne skupine za Balkan. Kao i nad Dayton, i nad Rambouillet se nadvila prijetnja vojnih sankcija. Pritom valja naglasiti da je dva rata, koji su prethodili pregovorima, teško usporediti. Prvo, zato što je za razliku od Kosova u Bosni - bar pri kraju sukoba - među sukobljenim stranama vladala određena ravnoteža vojnih snaga. No, teško ih je usporediti ponajprije zato što su dva rata međusobno uzročno povezana. Štoviše, Bosna i Kosovo dva su poprišta istoga rata, a pregovori u Rambouilletu ne bi bili nužni da nije kobnog naslijeđa Daytona. Naime, upravo je borbenim govorom protiv Albanaca na Kosovu Slobodan Milošević u ljeto 1987. označio početak nacionalističkog kola, koje je sljedećih godina zahvatilo čitavu regiju. Kad je Beograd 1990. ukinuo autonomiju Kosova, aktiviran je eksploziv nasilja na Kosovu. No, planuo je tek osam godina kasnije - bivša Jugoslavija već se raspala: hladni rat postao je vruć, na scenu je stupio militantni OVK, izvukavši hladni rat iz niše pasivnog prosvjeda. Milošević se u Daytonu još striktno opirao samoj raspravi o pitanju Kosova; Kosovo je izbrisano s dnevnog reda i potisnuto iz političkog pamćenja. No, stvarne su dodirne točke između dva ratna poprišta, između Bosne i Kosova, dublje. Postat će vidljive dugo nakon što dvorac Rambouillet ponovno otvori svoja vrata turistima te kad na Kosovu budu obnovljene prve kuće, a tuga zbog žrtava polako uzmakne pred kasnim povratkom svakodnevnom životu. Taj će život štititi vojnici međunarodne zajednice. U toj će svakodnevici promatrač na Kosovu - kao i danas u Bosni - raspoznati ogrubjelo društvo, obilježeno ratom, a to znači mržnjom. Suprotno brojnim pokušajima objašnjenja, rat nije izazvala navodno višestoljetna, duboko ukorijenjena mržnja među balkanskim narodima, već obratno: rat je proizveo mržnju. Navodne sukobe među bivšim susjedima umjetno je proizvela propaganda nacionalističkih političara i medija. Na kraju su ti sukobi razvili vlastitu divlju dinamiku. Nakon rata u Bosni ostala je mržnja, istinska mržnja. Ostala je nakon završetka sukoba. Podijelila je društvo i razvrgnula višestoljetne veze. Tko danas posjeti tu zemlju, vidjet će - uz mnogo toga što ulijeva nadu - još uvijek duboke brazde neprijateljstva, ponajprije u seoskim regijama. Primjerice, općina Vitez bila je za vrijeme rata popriše okrutnih pokolja koje su hrvatski borci počinili nad bosanskim Muslimanima. Danas se prvi Bošnjaci pod zaštitom SFOR-ovih postrojba vraćaju u sela oko Viteza, ali Hrvati koji još prevladavaju u općini ne zaziru od provokacija: bilo da je riječ spomeniku poginulim hrvatskim vojnicima, bilo da je riječ o farmi svinja, nezakonito izgrađenoj na mjestu uništene muslimanske škole. Loši su izgledi da će sljedeće godine donijeti izlječenje. U Bosni većina djece ide u odvojene škole - djeca Bošnjaka u škole s bosanskim nastavnim planom, a djeca Hrvata u škole s hrvatskim nastavnim planom i tako dalje. Mržnja se prenosi - s roditelja na djecu. Uspiju li međunarodni posrednici u Rambouilletu pronaći način za uspostavu mira u nemirnoj pokrajini, postići će jako puno. Sve je ostalo u rukama sukobljenih strana, Srba i Albanaca. Tek kad se obje strane otmu zagrljaju svojih vizija i mitova, mržnja će izgubiti svoju snagu. Primjer Bosne pokazuje da taj proces može trajati puno godina", upozorava Katja Ridderbusch.