ŠV 27. II. NZZ: BALKAN-PRAVDA JE LIJEK

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 27. II. 1999. Pravda i osveta na Balkanu "Odnos prema totalitarnoj prošlosti težak je u cijeloj istočnoj Europi. Izbor strategije ovisi o tome je li preokret protekao krvavo, 'mekano' ili, kao u Mađarskoj i Poljskoj, uz sudjelovanje reformiranih komunista. Određenu ulogu igra i stupanj represije bivšeg režima i politički i nacionalni interesi novih vlastodržaca. Za razliku od istočnog dijela srednje Europe, u Srbiji i Hrvatskoj u prvom redu, ali i u Bosni i Hercegovini, u pitanju nije samo prevladavanje komunističke stečevine već ponajprije i suočavanje s teškim povredama ljudskih prava i nacionalističkim izgredima, počinjenim tijekom nedavnih ratova. U tim je zemljama nacionalistička ideologija uoči raspada Jugoslavije zauzela mjesto komunističke ideologije. Demokratizacija je na mnogim mjestima poistovjećivana s nacionalnom emancipacijom i rješavanjem ranije potiskivanog nacionalnog pitanja. Posljedica takvog pristupa bili su ratovi. U Srbiji proces suočavanja s novijom poviješću nije još ni započeo. O političkoj ulozi Beograda u procesu raspada Jugoslavije i u pratećim ratovima odnosno o nacionalističkom zastranjenju velikog dijela duhovne elite raspravlja se u najbolju ruku tek u malim intelektualnim krugovima. Po službenom tumačenju, važećem u Beogradu, Srbi su se samo branili - bilo da je riječ o Hrvatskoj, Bosni ili Kosovu. Agresor je uvijek bila druga strana. Postojani sastavni dio srpskog identiteta jest tvrdnja da su Srbi od sloma srednjovjekovnog carstva vodili samo ratove za obranu vlastitog naroda, dakle - gledano iz perspektive Beograda - 'pravedne ratove'. Po standardnoj formuli koja bi trebala opravdati i sadašnji odnos prema Kosovu, obrana nije zločin, a žrtve agresije ne mogu biti ratni zločinci. Jugoslavensko vodstvo još i danas odbija izručiti Srbe haaškom sudu UN za ratne zločince. Beograd smatra taj kazneni sud političkim instrumentom u rukama zapadnih sila, čiji je cilj kažnjavanje cijeloga srpskog naroda. Duboko u kolektivnoj svijesti ukorijenjen mit o Srbima kao žrtvama svjetske urote koji već stoljećima trpe nepravdu, i danas se brižno njeguje, što onemogućava stručno suočavanje s novijom poviješću. Sam predsjednik Milošević kazao je prošlog prosinca u jednom intervjuu sljedeće: 'Srbi su bili žrtve posljednjeg holokausta u ovom stoljeću; u to nema nikakve sumnje'. I u Hrvatskoj je aktualno službeno tumačenje da je rat toj zemlji nametnut - u ovom slučaju nametnuli su ga hrvatski Srbi i Beograd. Hrvati su se morali braniti, glasi obrazloženje. No, za razliku od Srbije, u Hrvatskoj je u najnovije vrijeme - usporedno s otvaranjem zemlje prema Zapadu i slabljenjem pozicije vladajuće stranke i predsjednika Tuđmana - oprezno i neodlučno započet proces suočavanja s ratom iz 1991. i s ponovnim zauzimanjem hrvatskih područja iz 1995. koja su dotad bila pod srpskom okupacijom. Jedan od mogućih uzroka toga procesa jest činjenica da je u Hrvatskoj rat završen prije više od tri godine dok izolirana Srbija - ponajprije zbog sukoba na Kosovu - i dalje pogrešno smatra da je žrtva duhovne opsade. Pritom valja napomenuti da je Srbija zapravo u žarištu propagandističke obrambene bitke. U Zagrebu se odnedavno čak priznaje da je zločinaca bilo i među Hrvatima. No, ekscesi su prikazani kao osvetnički potezi pojedinaca, iza kojih - za razliku od progona na srpskoj strani - ne stoji politički koncept. Po tom su tumačenju teške povrede ljudskih prava, počinjene tijekom rata, izvedene bez znanja političkog i vojnog vodstva, koje stoga, po hrvatskom mišljenju, ne može za njih odgovarati. Doduše, Zagreb je - za razliku od Beograda - izručio sudu UN visoko rangirane optužene Hrvate, ali istodobno sve više jača kritika na račun rada i procedure haaškog suda. Činjenica da sud istražuje protiv generala Hrvatske vojske ocijenjena je pokušajem kriminalizacije 'domovinskog rata' (službeni naziv za oslobodilačku borbu). Osim toga, Zagreb spočitava sudu da Hrvatsku želi prikazati kao agresora u Bosni i Hercegovini. U Srbiji, Hrvatskoj i Bosni suočavanje s ratnim zbivanjima izaziva tako velike teškoće i zato što su ondašnji protagonisti još na vlasti. Osim toga, nedostaje distanca u odnosu prema tim događajima. I u zapadnoj je Europi dovoljno primjera teškog i dugotrajnog suočavanja s ratovima i samokritičke procjene vlastite upletenosti. Usprkos tome, nužan je primjereni oblik pravde. Netko mora biti pozvan na odgovornost za ubojstva i progone u istočnoj Slavoniji, hrvatskoj krajini, Bosni i na Kosovu. Iako je teško utvrditi pojedinačnu odgovornost političkih i vojnih prvaka koji nisu izravno sudjelovali u ratnim zločinima, u slučaju bivšeg srpskog vođe Karadžića i njegova vojskovođe Mladića Zapad se ne smije zadovoljiti kopnjenjem njihova utjecaja na dnevnu politiku u Bosni. Cilj kazneno-pravnog gonjenja ratnih zločinaca nije samo pružanje moralne zadovoljštine žrtvama i članovima njihovih obitelji. Trijezno suočavanje s bliskom prošlošću istodobno je i politička nužnost, pretpostavka za stvaranje trajnog mira. Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji nije povedena rasprava o građanskom ratu, zločinima fašističkih ustaša u Hrvatskoj ili osvetničkim potezima pobjedničkih partizana. Parola novih komunističkih vlastodržaca glasila je 'bratstvo i jedinstvo'. Upravo zato što je tada sve gurnuto pod tepih, nacionalne su vođe i njihovi propagandisti dvije generacije kasnije tako lako okrenuli vodu na svoj mlin. Neprekidno prizivajući strahote iz Drugoga svjetskog rata, stvarali su klimu straha i prijetnje, koja je bila plodno tlo za nasilje. Nesvladane nacionalne traume neodgovorno su politički instrumentalizirane. Sastavni dio procesa stvaranja demokratskog poretka i nove političke kulture jest ozbiljno suočavanje s ratnim zločinima, koje pak pretpostavlja otvorenu političku atmosferu. Razbijanje stereotipa, suzbijanje predodžbi o neprijatelju i nacionalnih predrasuda nije moguće bez deideologizacije povijesti i čišćenja nacionalnih mitova. Samo uspješan početak procesa samourazumljivanja spriječit će da mitovi, nastali u nedavnom ratu, posluže dolazećim generacijama kao ideološko opravdanje za nove obračune. Suđenja visoko rangiranim ratnim zločincima u Den Haagu moglo bi poslužiti kao katalizator i potaknuti u odgovarajućim zemljama javnu raspravu o ulozi vlade i vojske u nedavnim ratovima. Izostane li ozbiljno bavljenje prošlošću, strahota će ponovno - kao i nakon Drugoga svjetskog rata, nestati pod debelim pokrivačem nacionalnih ideologija, u kojima sav narod sebe smatra žrtvom i krivnju za nepravdu uvijek pripisuje drugima. Utvrđivanje pojedinačnih krivaca, koje će oduzeti tlo razmišljanju u etničkim i kolektivističkim kategorijama, spriječit će upravo ono što Beograd spočitava haaškom sudu: kolektivnu osudu srpskog naroda", misli Cyrill Stieger.