AU27.I.DIE PRESSE:INTEGRACIJE?

AUSTRIJA DIE PRESSE 27. I. 1999. Integracija je njihovo naslijeđe a ne njihovo djelo "Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer grčevito se nasmiješio i usiljeno našalio: 'Hvala na tom pitanju. Ono utjelovljuje sve predodžbe koje postoje u EU u odnosu prema nama', kazao je dopisniku španjolskog lista 'El Pais', specijaliziranom za EU. Izgovorivši te riječi, započeo je žarki govor u obranu nove njemačke crveno-zelene vlade, tvrdeći da nije lošiji Europljanin od svojih prethodnika; da se neće pokušati izvući iz svoje europske odgovornosti te da joj nitko ne smije predbacivati da ima nacionalne interese. Ta Fischerova reakcija ilustrira dilemu koja dominira njemačkom politikom prema Europi: Njemačka više nije uzorni Europljanin bez straha i mane, dobrodušni zlatni magarac Bruxellesa. Počeo je proces transformacije koji će Njemačku pretvoriti u članicu EU poput svih ostalih - provodit će svoje interese i u to ime riskirati i - privremenu - blokadu svakodnevnih poslova. Tu je promjenu Njemačka sama izabrala. To više iznenađuje činjenica da prateći porođajni bolovi izazivaju bolne reakcije u samoj zemlji. Jedan od mogućih razloga vjerojatno je Helmut Kohl, čija se sjena nadvila nad politiku crveno-zelene vlade prema Europi. Naime, nova vlada može napadati bivšeg kancelara na brojnim područjima, ali su Kohlove političke i osobne zasluge u projektu europskog ujedinjenja već prešle u sferu mita. Tek se tu i tamo netko okuša u ulozi 'ikonoklasta', tvrdeći da su u Amsterdamu i Kohlovi nastupi bili prožeti 'stoiberizmom'. Ta tvrdnja aludira na veliki pritisak njemačkih saveznih zemalja, ponajprije Bavarske (Stoiber, CSU, bavarski je premijer), radi usvajanja posebnih propisa, kojem je Kohl popustio u pregovorima o amsterdamskom sporazumu o EU. 'Već je tada u njemu čučio i bavarski alien', govorili su. To inzistiranje na unutarnjopolitičkim pozicijama, u ostalim članicama sastavni dio EU-svakodnevnice, protumačeno je u Amsterdamu kao ustupak uzdrmanog njemačkog kancelara, kojeg bi osobne sklonosti inače potaknule na sasvim drugačije postupke. Nova njemačka vlada nema tu blagost. Schroeder i njegove kolege čine vladu koja više ne mora u odnosu na Europu okajavati veliku ratnu krivnju te bitno samosvjesnije pristupa politici prema EU. U tom su kontekstu prva stajališta Bonna kod mnogih izazvala bojazan da odnos prema spomenutom naslijeđu neće biti pretjerano brižan. Schroederovo otrežnjujuće suočavanje s procesom proširenja EU na neformalnom sastanku na vrhu EU u Poertschachu nije izazvalo nervozu samo među kandidatima za prijam. Jasno stajalište prema doprinosima za EU, tipa 'želimo povrat bar dijela našeg novca', zvučilo je odlučnije nego prije nekoliko godina. Nova je i pojedinost da Njemačka posve prirodno polaže pravo na visoke međunarodne položaje. Primjerice, Bonnu se navodno sviđa ideja da glavni tajnik NATO-a Solana bude imenovan predsjednikom Povjerenstva EU jer bi time njemačkom ministru obrane Rudolfu Scharpingu bio otvoren put njemačkom u NATO-ov glavni stožer. Crveno-zelena vlada ustraje na toj novoj grubosti u politici prema Europi, ali neprekidno osjeća potrebu za opravdavanjem svojih postupaka. Primjerice, ministar vanjskih poslova Fischer rado opravdava promjenu njemačke politike eurom: 'Odustajanje Njemačke od marke postavilo je odnos prema Europi na kritičniju osnovu'. U tom kontekstu političari osjećaju snažniju potrebu da svoje poteze objašnjavaju građanima, tvrdi Fischer. 'Za europsku politiku potrebna nam je unutarnjopolitička većina', izjavljuje on. Dosadašnje često rješavanje političkih kriza njemačkim popuštanjem i posezanjem za novčanikom možda je postalo popularnom tradicijom, ali više nema opravdanja. Oproštaj od te tradicije mogao bi imati dodatnu političku vrijednost i za EU, koja se bi se mogla očitovati u većoj spremnosti i suradnji svih pri kreiranju zajedničke politike", smatra Doris Kraus.