NJ 1. II. DIE WELT:EU PROJEKCIJE VOJNE SILE OGRANIČENE SU NA STARI KONTINENT

NJEMAČKA DIE WELT 1. II. 1999. Nova europska vojna politika "Euro je brzo postao simbolom snažnog europskoga gospodarstva, ali ta je snaga u upadljivoj suprotnosti prema političkoj nesposobnosti EU da vlastitim snagama uspostavi ili sačuva mir na Balkanu (ili u nekom drugom dijelu Europe). Čini se da ništa nije moguće učiniti bez Sjedinjenih Država. No, kakav bi interes trebao potaknuti SAD da iskorjenjuje međunarodnu mržnju u staroj Dalmaciji? Zasigurno ne geopolitički. Zasigurno ne interes koji bi pripadao kategorijama iz razdoblja između 1917., ulaska u prvi veliki rat, i 1991., sloma Sovjetskog Saveza. Ako se Amerikanci uopće angažiraju, tada to čine zbog slabosti Europljana. No, američka vlada ne može se dugo služiti tim obrazloženjem kako bi pridobila potporu Kongresa. Sadašnja britansko-francuska inicijativa europskog vojnog osamostaljivanja uzima u obzir tu okolnost. Pritom se obnavlja stara antanta. London i Pariz bili su partneri ugovora o savezništvu, sklopljenog u Duenkirchenu (1947.), koji je Bruxelleskim savezom (1948.) proširen u Zapadnu uniju a poslije i u Zapadnoeuropsku uniju (WEU). Danas su Velika Britanija i Francuska europske nuklearne sile, članice NATO-a i stalne članice Vijeća sigurnosti UN. Činjenica da obje zemlje tvore i unutarnji krug politički armirane EU izaziva, doduše, pozornost u Njemačkoj, ali ne znači povratak na nekadašnju britansko-francusku poslijeratnu dominaciju. Promatraču prije pada na um EOZ, Europska obrambena zajednica iz 1952., priželjkivana konstrukcija Konrada Adenauera i Roberta Schumana - ovaj put obogaćena za Englesku. Na tom projektu pozornost privlači dvostruki aspekt koji bi mogao rezultirati napetostima u NATO-u. Svaka europska vojna inicijativa podrazumijeva kontinentalizaciju - usredotočivanje na ograničen prostor, etnicitete, krivudavo-isprepletenu povijest. Na čemu god počivala - bilo na mentalitetu ili na interesima - 'sila europske kontinentalne teže' nakon otvaranja Istoka sve više jača u odnosu na privlačnost atlantske dimenzije, koja je imala prednost za vrijeme hladnog rata. Zagrijanost Engleske za kontinentalna pitanja dovoljno govori sama po sebi. No, unatoč svemu tome Europa je u pitanjima osiguravanja trgovinskih putova i energetskih resursa i dalje upućena na globalnu igru Sjedinjenih Država. EU će se vojno kretati u okviru NATO-a. U normalnim prilikama europski načelnik glavnoga stožera obavlja dužnost zamjenika američkog vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi. Donese li Europsko vijeće odluku o izvođenju operacije u kojoj Washington ne želi sudjelovati, slijedi stvaranje europskih oružanih snaga, pridruženih NATO-u. Kao što je dogovoreno već 1995., te snage mogu se poslužiti američkom tehnologijom (ponajprije neizbježnim izviđanjem). Uskladivost kontinentalnog i globalnog načela naći će se na ispitu već u proljeće ove godine kada će Atlantsko vijeće u okviru proslave 50. godišnjice NATO-a morati donijeti odluku o prihvaćanju strategije, prilagođene promijenjenoj situaciji. Tijekom priprema u okviru takozvane Policy Coordination Group pojavile su se razlike koje sada zaokupljaju putujući cirkus 'Strategic Community' na svakom simpoziju. Te su razlike vezane prvo uz širenje temeljnih funkcija NATO-a, drugo, uz stav o (ne)potrebnom mandatu UN i, treće, uz standarde djelotvornosti NATO-ovih oružanih snaga. Amerikanci su u svojim strateškim odredbama projektirali NATO koji sa sporazumom od 9. travnja 1949. dijeli samo ime te koji smatra da područje, definirano člankom 6, nije ugroženo teritorijalnim napadima - zanemarimo li malo vjerojatno rusku opasnost. Dakle, pakt u osnovi više ne služi teritorijalnim nego globalnim interesima, pri čemu u strateškom planiranju prioritet postaje suzbijanje širenja i proizvodnje oružja za masovno uništenje i istrebljenje terorizma. Nitko u NATO-u ne poriče opasnosti tehnologija za proizvodnju atomskog, biološkog i kemijskog oružja kao i nosilačkih sustava u rukama zločinačkih ili nesigurnih državnih vodstva i ucjenjivačkih skupina. Lutajući potencijali zahtijevaju brzu, oštru akciju. Kao što su pokazali primjeri Iraka, Sudana, Afganistana i Libije, riječ je o preventivnim operacijama, o intervencijama u suverenitet drugih država. Dok SAD drže da je dugotrajna procedura dodjele mandata u Vijeću sigurnosti UN zapreka koja dodatno povećava rizik i mora od slučaja do slučaja biti svladana, većina europskih članica NATO-a drži da je legitimacija svake primjene sile odgovarajućim mandatom UN-a očuvanja vrijedan sastavni dio općeg mirovnog poretka. Dakle, na pomolu je europsko-američki sukob oko pitanja mandata UN. Sposobnost operativnog vojnog djelovanja preko granica područja pod nadležnošću NATO-a i izvan okvira samoobrane razotkriva neku vrstu razlike u strateškim razredima. Posvuda prisutni komandosi NATO-a, koji se trenutačno kreću po virtualnim bojišnicama američkih ureda za vojno planiranje, pretpostavljaju visoko tehnizirane mobilne postrojbe, osposobljene za atomski, biološki, kemijski i informacijski rat. Takve postrojbe imaju samo Amerikanci. Kapacitet projekcije europske sile ograničen je u najboljem slučaju na europski kontinent. Promjena takve situacije podrazumijevala bi prijelaz na profesionalnu vojsku između ostalih i u Njemačkoj i gotovo revolucionarno preustrojavanje u europskim proračunima, u kojima danas dominiraju socijalno-političke stavke", zaključuje Herbert Kremp.