E-US-EU-SAD-OBRANA-Organizacije/savezi-Obrana NJ 1. II. DIE WELT:EU PROJEKCIJE VOJNE SILE OGRANIČENE SU NA STARI KONTINENT NJEMAČKADIE WELT1. II. 1999.Nova europska vojna politika"Euro je brzo postao simbolom snažnog europskoga
gospodarstva, ali ta je snaga u upadljivoj suprotnosti prema političkoj nesposobnosti EU da vlastitim snagama uspostavi ili sačuva mir na Balkanu (ili u nekom drugom dijelu Europe). Čini se da ništa nije moguće učiniti bez Sjedinjenih Država. No, kakav bi interes trebao potaknuti SAD da iskorjenjuje međunarodnu mržnju u staroj Dalmaciji? Zasigurno ne geopolitički. Zasigurno ne interes koji bi pripadao kategorijama iz razdoblja između 1917., ulaska u prvi veliki rat, i 1991., sloma Sovjetskog Saveza. Ako se Amerikanci uopće angažiraju, tada to čine zbog slabosti Europljana. No, američka vlada ne može se dugo služiti tim obrazloženjem kako bi pridobila potporu Kongresa.Sadašnja britansko-francuska inicijativa europskog vojnog osamostaljivanja uzima u obzir tu okolnost. Pritom se obnavlja stara antanta. London i Pariz bili su partneri ugovora o savezništvu, sklopljenog u Duenkirchenu (1947.), koji je Bruxelleskim savezom (1948.) proširen u Zapadnu uniju a poslije i u
NJEMAČKA
DIE WELT
1. II. 1999.
Nova europska vojna politika
"Euro je brzo postao simbolom snažnog europskoga gospodarstva, ali
ta je snaga u upadljivoj suprotnosti prema političkoj
nesposobnosti EU da vlastitim snagama uspostavi ili sačuva mir na
Balkanu (ili u nekom drugom dijelu Europe). Čini se da ništa nije
moguće učiniti bez Sjedinjenih Država. No, kakav bi interes trebao
potaknuti SAD da iskorjenjuje međunarodnu mržnju u staroj
Dalmaciji? Zasigurno ne geopolitički. Zasigurno ne interes koji bi
pripadao kategorijama iz razdoblja između 1917., ulaska u prvi
veliki rat, i 1991., sloma Sovjetskog Saveza. Ako se Amerikanci
uopće angažiraju, tada to čine zbog slabosti Europljana. No,
američka vlada ne može se dugo služiti tim obrazloženjem kako bi
pridobila potporu Kongresa.
Sadašnja britansko-francuska inicijativa europskog vojnog
osamostaljivanja uzima u obzir tu okolnost. Pritom se obnavlja
stara antanta. London i Pariz bili su partneri ugovora o
savezništvu, sklopljenog u Duenkirchenu (1947.), koji je
Bruxelleskim savezom (1948.) proširen u Zapadnu uniju a poslije i u
Zapadnoeuropsku uniju (WEU). Danas su Velika Britanija i Francuska
europske nuklearne sile, članice NATO-a i stalne članice Vijeća
sigurnosti UN. Činjenica da obje zemlje tvore i unutarnji krug
politički armirane EU izaziva, doduše, pozornost u Njemačkoj, ali
ne znači povratak na nekadašnju britansko-francusku poslijeratnu
dominaciju. Promatraču prije pada na um EOZ, Europska obrambena
zajednica iz 1952., priželjkivana konstrukcija Konrada Adenauera i
Roberta Schumana - ovaj put obogaćena za Englesku.
Na tom projektu pozornost privlači dvostruki aspekt koji bi mogao
rezultirati napetostima u NATO-u. Svaka europska vojna inicijativa
podrazumijeva kontinentalizaciju - usredotočivanje na ograničen
prostor, etnicitete, krivudavo-isprepletenu povijest. Na čemu god
počivala - bilo na mentalitetu ili na interesima - 'sila europske
kontinentalne teže' nakon otvaranja Istoka sve više jača u odnosu
na privlačnost atlantske dimenzije, koja je imala prednost za
vrijeme hladnog rata. Zagrijanost Engleske za kontinentalna
pitanja dovoljno govori sama po sebi.
No, unatoč svemu tome Europa je u pitanjima osiguravanja
trgovinskih putova i energetskih resursa i dalje upućena na
globalnu igru Sjedinjenih Država. EU će se vojno kretati u okviru
NATO-a. U normalnim prilikama europski načelnik glavnoga stožera
obavlja dužnost zamjenika američkog vrhovnog zapovjednika
savezničkih snaga u Europi. Donese li Europsko vijeće odluku o
izvođenju operacije u kojoj Washington ne želi sudjelovati,
slijedi stvaranje europskih oružanih snaga, pridruženih NATO-u.
Kao što je dogovoreno već 1995., te snage mogu se poslužiti
američkom tehnologijom (ponajprije neizbježnim izviđanjem).
Uskladivost kontinentalnog i globalnog načela naći će se na ispitu
već u proljeće ove godine kada će Atlantsko vijeće u okviru proslave
50. godišnjice NATO-a morati donijeti odluku o prihvaćanju
strategije, prilagođene promijenjenoj situaciji. Tijekom
priprema u okviru takozvane Policy Coordination Group pojavile su
se razlike koje sada zaokupljaju putujući cirkus 'Strategic
Community' na svakom simpoziju. Te su razlike vezane prvo uz
širenje temeljnih funkcija NATO-a, drugo, uz stav o (ne)potrebnom
mandatu UN i, treće, uz standarde djelotvornosti NATO-ovih
oružanih snaga.
Amerikanci su u svojim strateškim odredbama projektirali NATO koji
sa sporazumom od 9. travnja 1949. dijeli samo ime te koji smatra da
područje, definirano člankom 6, nije ugroženo teritorijalnim
napadima - zanemarimo li malo vjerojatno rusku opasnost. Dakle,
pakt u osnovi više ne služi teritorijalnim nego globalnim
interesima, pri čemu u strateškom planiranju prioritet postaje
suzbijanje širenja i proizvodnje oružja za masovno uništenje i
istrebljenje terorizma.
Nitko u NATO-u ne poriče opasnosti tehnologija za proizvodnju
atomskog, biološkog i kemijskog oružja kao i nosilačkih sustava u
rukama zločinačkih ili nesigurnih državnih vodstva i ucjenjivačkih
skupina. Lutajući potencijali zahtijevaju brzu, oštru akciju. Kao
što su pokazali primjeri Iraka, Sudana, Afganistana i Libije, riječ
je o preventivnim operacijama, o intervencijama u suverenitet
drugih država. Dok SAD drže da je dugotrajna procedura dodjele
mandata u Vijeću sigurnosti UN zapreka koja dodatno povećava rizik
i mora od slučaja do slučaja biti svladana, većina europskih
članica NATO-a drži da je legitimacija svake primjene sile
odgovarajućim mandatom UN-a očuvanja vrijedan sastavni dio općeg
mirovnog poretka. Dakle, na pomolu je europsko-američki sukob oko
pitanja mandata UN.
Sposobnost operativnog vojnog djelovanja preko granica područja
pod nadležnošću NATO-a i izvan okvira samoobrane razotkriva neku
vrstu razlike u strateškim razredima. Posvuda prisutni komandosi
NATO-a, koji se trenutačno kreću po virtualnim bojišnicama
američkih ureda za vojno planiranje, pretpostavljaju visoko
tehnizirane mobilne postrojbe, osposobljene za atomski, biološki,
kemijski i informacijski rat. Takve postrojbe imaju samo
Amerikanci. Kapacitet projekcije europske sile ograničen je u
najboljem slučaju na europski kontinent.
Promjena takve situacije podrazumijevala bi prijelaz na
profesionalnu vojsku između ostalih i u Njemačkoj i gotovo
revolucionarno preustrojavanje u europskim proračunima, u kojima
danas dominiraju socijalno-političke stavke", zaključuje Herbert
Kremp.