IT AVVENIRE 16.II.NJEM.POL.ZA EURO

ITALIJA AVVENIRE 16. II. 1999. Europa, brzopleti Lafontaineov potez "'Odgovor na gospodarsko usporavanje na području eura'. To je naslov dokumenta koji od prije nekoliko dana kruži glavnim uredima vrhova svjetskoga monetarnog sustava. Po svojim eksplozivnim prijedlozima (praktički se radi o 'stopu' politikama slobodnog tržišta, kruženju kapitala, burzovnim špekulacijama; dakle, u suštini, povratku državno upravljanom gospodarstvu), trebao je ostati tajan sve do sljedećega sastanaka skupine G7, skupa na vrhu 'svjetskih moćnika'. Umjesto toga, njegov ugledni sastavljač, njemački ministar financija Oskar Lafontaine, nizom intervjua učinio ga je javnom svojinom. Proizvevši raspravu koja je preodređena da raspali strasti, i da, više no što će pridonijeti popuštanju napetosti, poveća razlike između Europe eura i Amerike dolara, koje se pokušalo prigušiti. A, potencijalno i razlike između Središnje europske banke (bude li Wim Duisenberg morao prihvatiti Lafonaineove teze) i Međunarodnoga monetarnog fonda. Dobro bi bilo odmah kazati da ispad izrazito moćnog ministra (smatra se dominusom socijaldemokratske stranke, pobjednice na posljednjim izborima i tutorom samog kancelara Schroedera) ne iznenađuje. On pripada nepomirljivom, protuliberalističkom i, na neki način, neomarksističkom krilu SPD-a. Javno očituje nužnost brzog i odlučnog povratka keynesizmu, odnosno državnoj intervenciji u gospodarstvu. To je teorija koja se utvrdila nakon sloma kapitalističkog svijeta 1929. i smatrala se prevladanom tek krajem sedamdesetih godina. Nakon trijumfa upravo ovih slobodnotržišnih teorija koje, između ostaloga, danas nailaze na pristanak u širokim sektorima socijaldemokracije, od Tonyija Blaira do Massima D'Aleme. Malo manje u Francuskoj Lionela Jospina. Iznenađuje, međutim, izbor trenutka. Zašto je želio ubrzati rokove? Pojavljuje se sumnja da su Lafontainea na to nagnale unutarnje potrebe. Njemačka se nalazi u velikim teškoćama, pošto je došlo do gospodarskog usporavanja proizvodnje i potrošnje, koje se podudara s očitim rastom nezaposlenosti. Nezaposleni, kojih je na kraju ere demokršćanina Helmuta Kohla (rujan 1998.) bilo tek nešto više od četiri milijuna sada dosežu brojku od četiri i pol milijuna. Dok poduzetnici i bankari radije investiraju u inozemstvu umjesto u domovinu. Na nedavnim izborima u Hessenu, osim toga, koalicija socijalista i zelenih pretrpjela je poraz koji ih peče, gurajući kancelara Schroedera prema umjerenim stajalištima, i navodeći na misao o hipotezi otkvačivanja ekologa koji su na smetnji (koji bi među ostalim htjeli i zatvaranja nuklearnih centrala), kako bi se napravio savez s malom liberalnom strankom, koja izražava stavove 'moćnih', industrija, banaka, osiguravajućih društava. Osim toga, Lafontaine je pripadao redovima pobornika 'snažnog' eura, sposobnog suprotstaviti se dolaru. Naprotiv, nakon što je krenuo uz fanfare, euro se pokazao slabunjavim, polako gubeći zamah. I naveo Lafontaine da prijeđe u protuofenzivu, pokušavajući mobilizirati, uoči sastanka skupine G7, ponos Starog kontinenta. Pošto smo skicirali scenarij s jednom Njemačkom koja si prisvaja pravo tumačiti razmišljanja svojih partnera u euru, dolazimo do prijedloga koji su temeljeni na dva stupa. Prije svega, uspostava fiksnog tečaja između eura, dolara i yena. Konkretno, ukidanje tečajnih lista, i promjena mjenjačkih odnosa između valuta. Na drugom mjestu, nadzor nad kretanjem kapitala (u krajnjem obliku, nadzor nad burzama) s namjerom da se prekinu sve špekulacije. Treća točka je daljnje smanjenje kamatnih stopa kako bi se potaknula ulaganja. Načelno, sva tri prijedloga, nadahnuta 'savršenim svjetskim poretkom' zaslužuju pohvalu. Praktički, oni dokidaju tržište, konkurenciju i nadmetanje koji su, premda uz mnoga i ispravljiva zastranjenja, omogućili gospodarski uspon posljednjih desetljeća. U suštini, dakle, Lafontaineov voluntarizam u sebi nosi stari rizik centralističkoga upravljanja: okamenjivanje gospodarstava. U veliku korist Njemačke koja smatra da je prava lokomotiva Europe. Time ponovno rađaju dvojbu koja izaziva tjeskobu povjesničara od njemačkih socijaldemokracija koje su oduvijek padale žrtvom mračnog nacionalističkog gena. Upitajmo se, dakle, može li 'Lafontaienov recept' uistinu donijeti dobra euru, ili samo Njemačkoj. Pošto su prosuđivanja namjera opasna i neoprezna, ograničimo se samo na pitanja. To sigurno neće odobriti SAD i Anglosaksonci, žestoki podupiratelji slobodnog tržišta. To su već pokazali tukući po euru. Želi li, dakle, Lafontaine objaviti rat Americi? To bi uistinu bio čudan način zazivanja svjetskog mira. Posljednje pitanje je smanjivanje kamatnih stopa. Dobiva se dojam da je to postalo opsesija zemalja u teškoćama. Koje ne uviđaju što to proizvodi; bijeg kapitala prema dolaru, koji daje dobitak gotovo dvostruko veći od eura i četiri puta veći od yena. Sigurno je da su Lafontaineovi prijedlozi nadahnuti najboljim namjerama, no jake su bojazni da će proizvesti više štete nego koristi. Nespretno izloženi, iskvareni njemačkim trgovinskim interesima, neusklađeni s drugim europskim ministrima financija, umjesto da ostvaruju povjerenje stvaraju zbunjenost i nered. Navodeći nas da žalimo za mudrošću Helmuta Kohla. Jer, sada, onaj tko zapovijeda u Bonnu-Berlinu, djeluje kao da se kreće grubošću slona", piše Giancarlo Galli.