ES-15.II.-EL MUNDO-WOOLLACOTT-KOSOVO

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 15. II. 1999. Utvare s banketa O stanju na Kosovu i pregovorima u Rambouilletu piše analitičar "The Guardiana" Martin Woollacott: "Srbi nisu spremni prepustiti Kosovo ako ne dobiju velike ustupke od Albanaca. Zbog toga su pregovori zamršeniji nego što se čini. Uzmimo za primjer najveći i najsuvremeniji vojni savez na svijetu i zamislimo da slavimo pola stoljeća te organizacije kao jamca za mir: televizijski ekrani po cijelome svijetu prikazuju govore s te proslave, a između njih slike ljudskih leševa koje vuku na žici u blizini sela u plamenu. A to je panorama kakva se nudila NATO-u nakon otkrivanja pokolja u selu Račak (više od 40 kosovskih Albanaca za koje se pretpostavlja da su ih prije tri tjedna ubili Srbi). U travnju ove godine NATO će proslaviti svoj pedeseti rođendan, a ako se jedan Račak već dogodio u siječnju, neki drugi Račak mogao bi se dogoditi i u travnju. To je jedan od razloga zbog kojih su Amerikanci i Europljani čvrsto odlučili riješiti problem Kosova u roku od mjesec dana. No, može li se to? Bombardiranje Srbije nešto je što bi jako teško moglo postati stvarnost. Recimo to na drugi način: NATO ima sve izglede da tu izgubi. Milošević to zna, i pokušat će to maksimalno dobro iskoristiti. Kosovo nas je vratilo pred tužan paradoks - da se zapadna politika prema Jugoslaviji uvijek vrtjela oko našega oblika manipuliranja Miloševićem, a istodobno je i on nama manipulirao. Pregovori koji su prije tjedan dana započeli u Rambouilletu nisu pregovori u pravom smislu te riječi. Srbi i kosovski Albanci tek su se jučer u Rambouilletu susreli licem u lice. A to i ne iznenađuje, jer malo toga imaju si reći. Prošloga tjedna šestorica ministara vanjskih poslova članica kontaktne skupine došli su u Rambouillet kako bi ostavili dojam da se događaji razvijaju prema neizbježnom sklapanju sporazuma, za koji i ne postoji nikakva alternativa. Britanska najava da će njezini vojnici uskoro biti na putu prema Makedoniji, spremni za razmještanje čim sporazum bude potpisan, dio je iste prijevare. Ta bi smicalica možda i mogla uspjeti, ali to će ovisiti o onome šte bude odlučeno u Beogradu, a ne u Rambouilletu. Izaslanstva se već tjedan dana vrte oko pitanja hoće li kosovski Albanci potpisati deklaraciju o načelima koja se temelje na uvodnim stranicama nacrta sporazuma predstavljenoga objema stranama, a u njemu se govori o 'teritorijalnoj cjelovitosti' Srbije. Srbi to tumače kao konačni kraj kosovske neovisnosti, a rezultat je to da kosovski Albanci sada to nisu spremni potpisati. Robin Cook i njegov francuski kolega Hubert Vedrine nadali su se da će izaslanstva čak razgovarati o pojedinostima iako su, budimo iskreni, te pojedinosti već predviđene u planu koji su izradili zapadni diplomati. Čim čovjek jednom uđe u pojedinosti, već se može ustvrditi da je na pola puta do sporazuma. Ali sporazum će biti potpisan samo ako to prethodno odobri Beograd. Srbi bi mogli dobiti ustupke koji bi kosovskim Albancima život učinili vrlo teškim. Osim toga, Milošević bi mogao odlučivati i o odlukama koje bude donijela autonomna vlada. A Srbi bi mogli dobiti i manevarski prostor uz pomoć potpore međunarodnih snaga, ako ustraju na tome da im kontaktna skpina, u kojoj se nalaze i njihovi saveznici Rusi, omogući nekakav prostor za djelovanje pri uporabi sile, unatoč protivljenju SAD-a. Bez obzira na to, nijedna od tih prednosti neće im dati neku drugu mogućnost osim usporavanja pokreta za stjecanje nezavisnosti prema kojemu ovi pregovori nužno vode, u slučaju da se postigne dogovor. Onoga trenutka kad srpska vojna sila bude smanjena na razinu predviđenu nacrtom sporazuma, kad značajan dio policije bude pod nadzorom OVK-a, s posebnim kacigama, i kad budu razmještene snage za razdvajanje, dogodit će se presedan. Pitanje o stjecanju neovisnosti u nekoj budućoj etapi ostat će kao načrčkana mogućnost u bilo kojem sporazumu, jednako kao i pitanje sadašnjeg statusa Kosova u SR Jugoslaviji. Opet, manipuliranje zamršenim zahtjevima za poštovanje prava manjina, kao što je to učinio Milošević, omogućuje mu održavanje većeg utjecaja u upravljanju Kosovom nego što bi to realno mogao. No, ispod te obamrlosti ipak postoji jedna realnost, a to je međunarodno priznanje neovisne zajednice koja je objavila svoj smjer kretanja, svoju politiku i načine igre čiji će karakter vjerojatno biti određen u onoj mjeri u kojoj će kosovski izaslanici međusobno razgovarati i raspravljati u Rambouilletu. Od Srba se traži da prihvate gubitak Kosova. Teško im je prihvatiti taj gubitak. Protiv sebe imaju kosovska srca i glave, a kad bi i mogli pobijediti, to sigurno ne bi bilo u ovome trenutku, čak i kad bi u Beogradu postojala razumnija vlast. Dugoročno, cijena nadziranja Kosova veća je od onoga što si Srbija može priuštiti. U nedavnom razgovoru, čini se da je Vuk Drašković, nekada Miloševićev protivnik, a sada njegov saveznik u beogradskoj vladi, prihvatio da Kosovo mora postati međunarodni protektorat, ali je govorio i o nužnosti podjele 'kolača'. A kolač bi za Miloševića mogao biti najvažnije pitanje na pregovorima. Ne može on dobiti cijeli kolač, kao što se nagađa, a to bi bilo dopuštenje da pripoji istočni dio entiteta bosanskih Srba. To bi bilo previše cinično čak i za vanjsku politiku Zapada. Ne bi to moglo biti ni, kako se pričalo, davanje Miloševiću imuniteta pred međunarodnim sudom za ratne zločine. To se ne bi smjelo naći među ovlastima kojima raspolaže pregovaračka ekipa. Ali nema sumnje da bi dio kolača moglo biti ukidanje nekih sankcija zbog kojih sada Srbija pati te njezino ponovno uvođenje u međunarodne organizacije, uključujući Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku. U nastavku priče Milošević bi mogao voditi gospodarsku obnovu Srbije i pružiti si, čemu se i nada, neku drugu aktivnost, a ne samo političku. A ako NATO od Miloševića ne dobije sporazum, njegove države članice morat će razmisliti o tome hoće li na kraju na Kosovo ući kopnenim snagama. U tom slučaju, NATO-ov bi rođendan bio dočekan u ratu, na putu prema strašnome porazu. Bez obzira na to što će se dogoditi, osim ako ne dođe do katastrofe zbog uzmicanja, preostaje samo jedna mogućnost, a to je tegobno preuzimanje odgovornosti na određeni broj godina, ne samo za Bosnu i Kosovo, nego i za stabilnost, napredak i razvoj demokracije u većini balkanskih država. U idealnome svijetu srpska bi se politika morala promijeniti na taj način da Slobodana Miloševića zbaci njegov narod, u Bosni se politika mora usmjeriti na pomirbu, a Albanci, u tri ili više država, moraju pomiriti svoje nacionalne težnje i interese ostalih naroda. Sve to najbolje pokazuje koliko će biti teško i ozbiljno preuzimanje te odgovornosti".