NJ TAZ-ZADNJA PRILIKA-28. I.

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 28. I. 1999. Zadnja prilika za mir na Kosovu "NATO planira veliki oslobodilački udar: na zajedničkoj konferenciji sukobljene strane trebaju naći rješenje za Kosovo - pod prijetnjom vojne intervencije. Može li drugi Dayton smiriti kriznu regiju? Dvojbe su na mjestu. Jer s jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem NATO i dalje računa s ratnim huškačem kao partnerom u pregovorima. Hoće li gotovo godinu dana nakon početka oružanih sukoba na Kosovu na posljetku doći do smirivanja sukoba i možda čak do trajnog političkog rješenja? Barem su ovih dana razne izjave zapadnih političara i vojske kao i grozničave diplomatske aktivnosti opet pobudile taj dojam. Poslije dvanaest mjeseci bespomoćne međunarodne diplomacije na Kosovu, NATO i kontaktna skupina za Balkan žele ultimatumom, pooštrenim vojnim prijetnjama i Daytonu sličnim pregovorima između Srba i Albanaca iznuditi svršetak sukoba. Pojedinosti će vjerojatno biti službeno objavljene danas. Po informacijama koje su procurile, kontaktna skupina za Balkan (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Ialija i Njemačka) žele predstavnike beogradske vlade i kosovskih Albanaca dovesti vjerojatno u Beč na izravne pregovore. Uzor su pregovori iz studenog 1995. pod vodstvom američkog posrednika Richarda Holbrookea za smirivanje bosanskoga sukoba u američkoj zrakoplovnoj bazi u Daytonu, Ohio. Bečki kosovski pregovori bit će vjerojatno pod vodstvom američkog dužnosnika Christophera Hilla i njegova austrijskog kolege iz EU-a Wolfganga Petritscha kao i - po želji Beograda - možda i ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Aleksandra Avdejeva. Sukobljenim stranama treba postaviti rok za postizanje dogovora, povezan s 'pooštrenom prijetnjom' vojnih mjera NATO-a poslije isteka toga roka. No koliko se točno može odrediti rok pregovora i vojne prijetnje da bi se doista moglo govoriti o vjerodostojnom 'ultimatumu'? Kako osigurati da tijekom bečkih pregovora miruju oružani sukobi na Kosovu? Hoće li prijetnje bez posljedica koje je NATO do sada upućivao Beogradu biti suspendirane tijekom pregovora, a pojačana vojna nazočnost saveza na području Jadrana opet smanjena? I na posljetku: bi li vojne prijetnje u vrijeme poslije možebitne propasti bečkih pregovora mogle biti u istoj mjeri usmjerene objema sukobljenim stranama? O tim i još drugim važnim podrobnim pitanjima do jučer se intenzivno raspravljalo u NATO-u i kontaktnoj skupini za Balkan. Također je potpuno otvoreno jesu li sukobljene strane uopće spremne doći u Beč. Posrednici Hill i Petritsch nastoje u Prištini pokrenuti predstavnike kosovske oslobodilačke vojske (OVK) i različite albanske stranke na sudjelovanje na bečkim pregovorima u zajedničkom izaslanstvu. No čak da se sva ta pitanja složno i točno pojasne: tri središnja načelna proturječja koja su i do sada bila odsudna za propast međunarodne zajednice na Kosovu, neće biti uklonjena: daljnje ustrajanje pri 'partneru' Slobodanu Miloševiću, nedostatak političke predodžbe o budućnosti Kosova a time i balkanske regije i nedostatak koncepcije, što neizbježno iz toga proizlazi, te neupotrebljivost svih oblika NATO-ovih prijetnja vojnom intervencijom. Vlade 17 država okupljenih u NATO-u i kontaktnoj skupini za Balkan i dalje ustraju na Slobodanu Miloševiću kao navodnom jamcu Daytonskoga sporazuma za Bosnu, kao i na državnom opstanku Srbije (uključujući Kosovo). Brojna suprotna iskustva s beogradskim jakim čovjekom do danas nisu mogla ispraviti tu kobnu pogrešnu prosudbu. Jedini interes srpskoga Predsjednika je očuvanje njegove vlasti. Unatoč dvama izgubljenim ratovima u Hrvatskoj i Bosni i posve uništenom gospodarstvu u njegovoj državi, Milošević je - u tome je poput Sadama Huseina - uvijek uspijevao učvrstiti svoju vlast. Pri tomu je više puta uspijevao podijeliti međunarodnu zajednicu. Njihove ustanove i navodno najbolje i najiskusnije diplomate poput američkog pregovarača Holbrookea, Milošević je zaredom izigravao. Navodno premoćni NATO posljednjih je osam mjeseci povremeno vodao poput medvjeda za nos. Njegova navodna obećanja američkom poredniku Holbrookeu sredinom listopada prošle godine nisu bila uspjeh NATO-ovih prijetnja zračnim napadima. Milošević je, što više, u posljednjem trenutku spasio NATO od provođenja retoričkih prijetnja o kojima je i među članicama saveza postojala međunarodnopravna dvojba. Sve više promatrača u Beogradu ne isključuju da bi Miloševiću zračni udari jako odgovarali. Njegova bi računica mogla biti da bi to okupilo srpski narod iza njega i ojačalo ga unutarnjopolitički. Stalno raspirivanje sukoba zajedno s nacionalističkim uzvisivanjima vlastitoga položaja bili su i jesu presudni uvjeti za Miloševićev politički opstanak otkako je krajem osamdesetih godina stavio fitilj na bačvu baruta Kosovo. Stoga s 'partnerom' Miloševićem ne može biti trajnog političkog rješenja kosovskog sukoba. Pa čak i da dođe do bečkih pregovora i privremenog smirivanja tog sukoba: iduća krizna žarišta - u Crnoj Gori, Sandžaku i u Vojvodini - Milošević već sada programira prema mogućnostima. Za NATO stoga vrijedi i dalje ista dvojba kao i u listopadu - a od američko-britanskih zračnih napada na Irak, u prosincu, u pojačanom obliku. Jer ti su zračni napadi međunarodnu politiku prema Iraku konačno doveli u slijepu ulicu i pojačali znatne NATO- ove dvojbe glede vojne i političke koristi takvog oblika intervencije. Ta dvojba dovodi do toga da i Clintonova vlada razmišlja o obliku vojne intervencije u kosovskom sukobu koja bi, ako uopće, mogla imati smisla: razmještanje kopnenih postrojba, po mogućnosti s mandatom UN-a i uz sudjelovanje Rusije. Barem Madeleine Albright u utorak u Moskvi nije više isključivala odašiljanje američkih vojnika - što je pak preduvjet zapadnih Europljana za sudjelovanje njihovih postrojba" - piše Andreas Zumach.