LA REPUBBLICA 17. I.- KOSOVSKA KRIZA

ITALIJA LA REPUBBLICA 17. I. 1999. Tragedija Kosovo "(...)Srbima nije trebalo mnogo provokacija da bi reagirali kako to samo oni znaju; nakon pokolja u Račaku, ono što je ostalo od primirja sasvim je uništeno. Vrlo brzo će se, dakle, kosovska kriza vratiti da zakuca na vrata Palače Chigi, kako bi pokušala uvelike ući u poslove talijanske unutarnje politike. D'Alemina vlada može biti pozvana da donese teške i razdiruće odluke, poput one o sudjelovanju u zračnim napadima NATO-a. Ovo je zato slučaj u kojemu bi Italija morala uključiti sve svoje političke resurse kako bi vidjela koje su mogućnosti preostale da bi se izbjegao potpuni sukob. Italija danas treba raditi kako bi našla alternative vojnom napadu NATO-a, koji bi, ako bi se sastojao samo od zračnih napada bez jasnih političkih ciljeva, imao izravne posljedice na sigurnost regije i, zato, na naš dom. U ovim trenucima jedan se podtajnik vanjskih poslova sprema otputovati u Beograd i Prištinu; mjesecima i mjesecima je talijanska vlada pasivno igrala u obrani, ustrajući na potrebi razgovaranja s Miloševićem, na tome da se ne destabilizira njegov režim, ispovjedajući realizam priznavanjem kako je Miloševićeva vojska najjača u regiji. 'Diplomacija, neka pobijedi diplomacija' bila je litanija koju se opsesivno izgovaralo dok je diplomacija bilježila neuspjehe. Talijansko stajalište (zajedno s francuskim) temeljeno je na činjeničnim elementima koje treba poštovati, i na iskrenoj želji da se izbjegnu novi ratovi pred vratima naše kuće: tko vjeruje (poput nekih američkih diplomata i vojnih dužnosnika) da iza talijanske politike stoje gospodarski interesi ništa ne zna o procesu oblikovanja talijanske vanjske politike na Balkanu, a posebice, glede Srbije.(...) Pravi problem je, međutim, to da su događaji posljednjih mjeseci pretekli talijansku politiku na Balkanu (između ostaloga ona je bila i duboko pogođena krizom vlade koja je eksplodirala u trenucima dok je NATO prijetio bombardiranjem Srbije). Lišena 'pozitivnih činjenica', lišena agresivnih inicijativa kako bi se Miloševića i OVK-a navelo na nove odluke, Italija riskira da postane pasivan igrač za stolom velike balkanske igre. Massimo D'Alema, Lamberto Dini i Carlo Sconamiglio to jako dobro znaju; prema jednom budućem NATO-ovu ratu za Kosovo, slučaj Ocalan doimao bi se kao šala. Ostati promatrati, mrmljajući 'ništa ne možemo učiniti', značilo bi samo jedno; čekati telefonski poziv u kojem će Bill Clinton od D'Aleme zatražiti dopuštenje da se posluži bazama NATO-a kako bi napao Srbiju."