LA STAMPA 1. II.- BOBBIO O TALIJANSKOM IDENTITETU

ITALIJA LA STAMPA 1. II. 1999. 'Hoće li nam Europa pomoći da napravimo Italiju?' "(...)Stari 'profesor' je podigao glavu, nasmiješio se i započeo predavanje: 'Gledajte, radi se o starom problemu. Prije mnogo godina, u jednom referatu o talijanskoj filozofiji, napisao sam da Italija sve više postaje 'zemljopisni pojam', prema Metternichovoj definiciji, a Talijani 'raspršeni puk bez imena', kao što je to kazao Manzoni. Čini mi se da se stanje nije mnogo promijenilo'. Norberto Bobbio podsjeća na stara pitanja o 'talijanskoj naciji' i razmišlja o hipotezi da se u Europu može ući bez bremena Italije, njezina nedovršenog procesa uspostavljanja države. To je prečac kojim je, čini se, krenuo sjeveroistok, prema jednom istraživanju koje je nedavno iznio Ilvo Diamanti, no koji se u jednoj knjizi Alda Schiavonija, 'Italija bez Talijana' smatra mogućim i, štoviše, poželjnim. - Zašto Italija nije nikada postala nacija? = U raspravama među stručnjacima, Rusconi, Galli della Loggia, Viroli godinama raspravljaju o tom problemu. Ja pripadam 'domoljubnoj' obitelji, vezanoj na Risorgimento (talijanski preporod i ratovi za oslobođenje 19. stoljeća op. p.), jedini temeljni mit nacionalnog jedinstva. No taj je mit trajao, možda, samo jedan naraštaj jer je odmah bio napadnut i s ljevice i od katolika.(...) - Tako je jedini temelj kojega je mogla imati nacionalna svijest odmah propao. = Gledajte, on je već toliko bio propao da je jedan ekstremni nacionalistički pokret, poput fašizma, kako bi Talijanima dao ponos, išao tražiti, pomalo smiješno, Rimsko Carstvo, s rimskim korakom i s profesorima latinskog mobiliziranim da pišu ode na latinskom. - To sigurno nije moglo biti uporište za opravdavanje postojanja jedne nacije. = Svijest o bivanju nacijom može se temeljiti na dva osnovna motiva. Prvi je stanje potlačenosti koji narod tjera na nužnost da 'bude zajedno'.(...) Iz osjećaja poniženosti rađa se želja za oslobođenjem.(...) - A drugi motiv? = Onaj suprotan, gordost, ponos pobjedničke nacije. Znate, obrazovana klasa može biti ponosna na naše pjesnike, naše umjetnike, naše znanstvenike, može biti ponosna na doprinos svjetskoj kulturi.(...) - Kad, međutim, igra nogometna reprezentacija svi smo Talijani. = Istina je da ima mnogo Italija. Postoji narodna Italija koja se može ponositi državnom nogometnom reprezentacijom ili Pantanijem. Možda se ne može toliko ponositi onim što se događa u politici. - Profesore, hoćemo li onda tražiti ponos u Europi, raspuštanjem, da tako kažemo, Italije? = Ne vjerujem da je ta teza održiva, premda imam mnogo dvojbi glede toga, a, jasno, ulazak u Europu naglašava moje zabrinutosti.(...) - Zašto se kaže da Talijan nema osjećaj za državu? = Pravno se jedna država određuje s dva elementa, jedinstvom teritorija i jedinstvom naroda. U Italiji je prvo barem dosad postojalo, no drugoga, možda, nikada nije bilo. S druge strane, ova je država za svoje građane, država koja oporezuje, država nemarne birokracije, sigurno nije slika države u službi Talijana. - Vole li zbog toga na sjeveroistoku više biti Europljanima? = Ma, ja sumnjam da u tim područjima prije postoji iskušenje da se odrekne države. Da njima institucije uopće nisu važne, te, stoga, ni Europa. To je samo izlika, koja nema nikakve veze s europeističkim osjećajima, da bi se odbacila pripadnost Italiji. - Tako ćemo ući u Europu, u jednu vrlo kompetitivnu arenu, u uvjetima manje vrijednosti spram ostalih, s jednom slabom državom i sa slabim nacionalnim osjećajem. Hoćemo li biti pobijeđeni? = Ne znam. Istina je da ćemo ući u stanju slabosti, no tko zna, možda će nas upravo europsko nadmetanje potaknuti da ponovno osvojimo nešto nacionalnog ponosa. U biti, kada su Ciampi i Prodi prisilili Talijane na velike žrtve kako bi se postigli maastrichtski ciljevi, talijanski je narod dobro reagirao. Tko zna da se možda neće uspjeti ostalim Europljanima pokazati da smo jedna nacija, država vrijedna poštovanja(...)", razgovarao Luigi La Spina