FR 21. I.LNO -ODUPIRANJE SAD-U

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 21. I. 1999. UN: Ako se nitko ne odupre SAD-u... Novinar lista Rene Backmann razgovarao je s Olivierom Russbachom, odvjetnikom i direktorom Istraživačkog centra za međunarodno pravo, autorom knjige "UN protiv UN-a, zaplijenjeno međunarodno pravo", u izdanju kuće La Decouverte, 1994. U članku, između ostaloga, stoji: " - Škode li otkrića o špijunaži pod okriljem Unscoma Ujedinjenim narodima? = Kako ja na to gledam, ne radi se o nekakvim otkrićima. Ponajprije zato što se ta UN-ova operacija mjesecima vodila u lošem ozračju, pa se moglo zaključiti da se događa nešto neprirodno. Zatim, zato što, kao što je pisao i jedan od američkih listova koji je prvi progovorio o tome, su za tu špijunsku djelatnost znali neki novinari, oni su je prihvatili kao takvu, na zahtjev američkoga State Departmenta, i ništa nisu objavili zbog 'razloga državne sigurnosti'. S druge strane, oni koji se zanimaju za te probleme znali su da je Irak već 1991. dovodio u pitanje djelovanje Unscoma, a optuživao ga je za špijunažu. Već tada su brojni stručnjaci za međunarodno pravo upozoravali da bi primjena Unscoma za špijuniranje mogla izazvati pad ugleda Ujedinjenih naroda. Prema tome, ne nalazimo se u nekakvoj novoj situaciji. Ali se stječe dojam da se u tisku, kad god se pojavi neka kriza na području međunarodnog prava ili međunarodne politike, sve iznova otkriva. Kao da tisak nema pamćenja ni mogućnosti pogleda unatrag, kao da nije sposoban prilaziti problemima u globalnoj perspektivi. Da bude jasnije, danas čovjek ne može kritizirati, čak ni raspravljati o angloameričkim bombardiranjima Iraka ili o sudbini iračkog stanovništva, a da ga ne počnu smatrati braniteljem Sadama Huseina i okorjelog protivnika Amerikanaca. A nitko zapravo, osim možda Ben Ladena, i ne pokušava braniti Sadama Huseina. - No,činjenica je da je zbog te afere ipak narušena UN-ova vjerodostojnost? = Da. Odmah se vidi da je UN glavni gubitnik u toj aferi. Ali zašto? Pitam se ne otkrivaju li se, drukčijim analiziranjem te krize, iza svih tih otkrića, iza svih tih medijskih aspekata cijele afere, neki drugi problemi. Oni koji se jednostavno, kao i u većini sukoba, odnose na primjenu nekog pravnog teksta. Tu zaista postoji gubitak kredibiliteta, ali možda ne baš tamo gdje to vidi većina komentatora, drugim riječima, u prirođenoj slabosti UN-a. UN može jako dobro funkcionirati i ovakav kakav je danas. Prije godinu dana, u veljači 1998., UN je dobro funkcionirao u tom istom sukobu, a već i tada je povod bio Unscom, kad je Kofi Annan otišao do granice svojih ovlasti, čak i preko nje, kako kažu u Washingtonu, u nastojanju da se izbjegne oružani sukob. Ne može se valjano procjenjivati vjerodostojnost Ujedinjenih naroda ako se, kao što se to često čini u tisku, polazi od načela da UN ne funkcionira i da su rješenja pri pokušaju rješavanja te nedjelotvornosti utopijska ili da ovise o nekakvim od Boga poslanim ljudima. Moramo a priori izbjeći taj defetizam i vratiti se tekstu same UN-ove Povelje. - Ako se uzmu u obzir novi odnosi snaga u svijetu, je li ta Povelja i dalje primjenjiva, upravo takva kakva jest? = Ona se može savršeno dobro primjenjivati. Ali je treba i poštovati. A ne gaziti, kao što sada čini SAD sa sporazumima iz Osla i Wye Plantationa, ili u vezi s progonom Ben Ladena. - Što time želite reći? = Uzmimo primjer Ben Ladena. Možemo ustvrditi, a da pri tome sebe ne smatramo nekim sucem koji jedini može izreći presudu, da SAD, kad je izveo zračne udare na Sudan i Afganistan, poslije napada na svoja veleposlanstva u Nairobiju i Dar es Salaamu, nije djelovao u skladu s pravom na legitimnu obranu, kako je to odmah poslije svega toga izjavila američka vlada. Član 51. Povelje UN-a predviđa mogućnost da dvije države zarate nakon što je jedna od njih napala drugu. U ovom slučaju, riječ je o čovjeku, Ben Ladenu, ili o nekoj mreži, za koju se sumnja da je odgovorna za napade na američka veleposlanstva. Clinton je izričito otklonio mogućnost da su u to upletene i napadnute države, Sudan i Afganistan. Prema tome, tu nije riječ o legitimnoj obrani, u onom smislu u kojem to stoji u Povelji. Ta je povelja čak dvostruko prekršena, budući da se u tom slučaju države ponašaju kao osobe: uzvrat mora nastupiti odmah, da bi bio legitiman. A u ovom je slučaju osoba za koju se ozbiljno sumnjalo identificirana dan poslije napada. I protiv njega se vodio sudski proces. Washington je zatražio njezino izručenje. Prema tome, nalazili smo se u području djelovanja pravne države. I zaista je djelovalo međunarodno pravosuđe u trenutku kad je SAD pokrenuo napade na Sudan i Afganistan. Problem je u tome što nitko, čini se, ni u medijima ni u Vijeću sigurnosti UN-a, nije ni pomislio da bi bilo dobro provjeriti poštuje li se u tom slučaju međunarodno pravo. Kao da svatko prihvaća to da SAD, zato što je najveća sila na svijetu, može postupati kako mu se sviđa. (...) Drugim riječima, ako je vjerodostojnost UN-a dovedena u opasnost, to nije zato što neka država krši međunarodno pravo, nego zato što preostale 184 države članice UN-a toj državi to prešutno dopuštaju. - Kako Vi objašnjavate tu pasivnost? = Recimo da države članice UN-a, i tisak, dokazuju da se zanemaruje informiranje o kršenju međunarodnog prava. Jer oni koji ga krše često su ljudi koje je teško braniti, poput Sadama Huseina, Hafeza el-Assada, Gadafija ili Ben Ladena, a države koje na to uzvraćaju često su demokratske, pa se problem lako može prikazati kao sukob 'dobrih' i 'zločestih', a pravna su pitanja pri tome posve ispuštena iz promišljanja. - Jedna od najčešćih kritika prema UN-u odnosi se na zloporabu prava veta, a to se često događa kod država članica Vijeća sigurnosti, osobito kad je riječ o SAD-u. Slažete li se s tim kritikama? = Istina je da pravo veta nije zadovoljavajuće. Osim toga, potječe iz prevladanih vremena. No, ono postoji, a prije nego bude prihvaćena promjena Povelje, moramo se s time pomiriti. (...) Kad SAD dopušta Izraelu da krši sporazume iz Osla i kad se opire osudi takvog ponašanja u UN-u, prije nego će organizirati susret u mjestu Wye Plantation, SAD narušava cijeli međunarodni pravni sustav. Problem je u tome što se nitko tome ne opire. - SAD je najveća sila na planetu... = Možemo reći da zbog toga takvo ponašanje nimalo ne čudi. U svakoj zajednici, bez obzira radi li se o skupu suvlasnika ili o nekom udruženju, na kraju se obično uspostavlja nekakav odnos snaga, a gotovo je neizbježno da jedan od članova, u određenom trenutku, pokušava preuzeti vlast i cjelinu iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva. Gotovo bih mogao reći da je to pošteno. Ali ono što je tu jako opasno, jest činjenica da to ostale države toleriraju. A ja mislim da se za rušenje nekog sustava ne smije okrivljavati samo onaj koji ga ruši, nego i oni koji to prihvaćaju. Onaj koji ga ruši ponekad čak manje napada sam zakon od onih koji bi ga morali braniti, a dopuštaju da ga netko krši. (...) Tako dugo dok SAD, siguran u svoje stalno mjesto u Vijeću sigurnosti i status jedine velesile, ne bude nailazio ni na kakvu zapreku, moći će svaki problem na svijetu rješavati po svojoj volji. I ponavljam da će biti manje odgovoran za nastalu situaciju od onih koji to budu prihvaćali. Budući da Amerikance ne sprječavaju da za svoju korist rabe UN-ovu Povelju, četiri preostale članice Vijeća sigurnosti, 14 nestalnih članica toga vijeća i preostalih 184 države članice UN-a jednako su odgovorne za gubitak vjerodostojnosti Ujedinjenih naroda. (...)"