FR-ORGANIZACIJE-VELESILE FR 21. I.LNO -ODUPIRANJE SAD-U FRANCUSKALE NOUVEL OBSERVATEUR21. I. 1999.UN: Ako se nitko ne odupre SAD-u...Novinar lista Rene Backmann razgovarao je s Olivierom Russbachom, odvjetnikom i direktorom
Istraživačkog centra za međunarodno pravo, autorom knjige "UN protiv UN-a, zaplijenjeno međunarodno pravo", u izdanju kuće La Decouverte, 1994. U članku, između ostaloga, stoji:" - Škode li otkrića o špijunaži pod okriljem Unscoma Ujedinjenim narodima?= Kako ja na to gledam, ne radi se o nekakvim otkrićima. Ponajprije zato što se ta UN-ova operacija mjesecima vodila u lošem ozračju, pa se moglo zaključiti da se događa nešto neprirodno. Zatim, zato što, kao što je pisao i jedan od američkih listova koji je prvi progovorio o tome, su za tu špijunsku djelatnost znali neki novinari, oni su je prihvatili kao takvu, na zahtjev američkoga State Departmenta, i ništa nisu objavili zbog 'razloga državne sigurnosti'. S druge strane, oni koji se zanimaju za te probleme znali su da je Irak već 1991. dovodio u pitanje djelovanje Unscoma, a optuživao ga je za špijunažu. Već tada su brojni stručnjaci za
FRANCUSKA
LE NOUVEL OBSERVATEUR
21. I. 1999.
UN: Ako se nitko ne odupre SAD-u...
Novinar lista Rene Backmann razgovarao je s Olivierom Russbachom,
odvjetnikom i direktorom Istraživačkog centra za međunarodno
pravo, autorom knjige "UN protiv UN-a, zaplijenjeno međunarodno
pravo", u izdanju kuće La Decouverte, 1994. U članku, između
ostaloga, stoji:
" - Škode li otkrića o špijunaži pod okriljem Unscoma Ujedinjenim
narodima?
= Kako ja na to gledam, ne radi se o nekakvim otkrićima. Ponajprije
zato što se ta UN-ova operacija mjesecima vodila u lošem ozračju, pa
se moglo zaključiti da se događa nešto neprirodno. Zatim, zato što,
kao što je pisao i jedan od američkih listova koji je prvi
progovorio o tome, su za tu špijunsku djelatnost znali neki
novinari, oni su je prihvatili kao takvu, na zahtjev američkoga
State Departmenta, i ništa nisu objavili zbog 'razloga državne
sigurnosti'. S druge strane, oni koji se zanimaju za te probleme
znali su da je Irak već 1991. dovodio u pitanje djelovanje Unscoma,
a optuživao ga je za špijunažu. Već tada su brojni stručnjaci za
međunarodno pravo upozoravali da bi primjena Unscoma za
špijuniranje mogla izazvati pad ugleda Ujedinjenih naroda. Prema
tome, ne nalazimo se u nekakvoj novoj situaciji. Ali se stječe dojam
da se u tisku, kad god se pojavi neka kriza na području međunarodnog
prava ili međunarodne politike, sve iznova otkriva. Kao da tisak
nema pamćenja ni mogućnosti pogleda unatrag, kao da nije sposoban
prilaziti problemima u globalnoj perspektivi. Da bude jasnije,
danas čovjek ne može kritizirati, čak ni raspravljati o
angloameričkim bombardiranjima Iraka ili o sudbini iračkog
stanovništva, a da ga ne počnu smatrati braniteljem Sadama Huseina
i okorjelog protivnika Amerikanaca. A nitko zapravo, osim možda Ben
Ladena, i ne pokušava braniti Sadama Huseina.
- No,činjenica je da je zbog te afere ipak narušena UN-ova
vjerodostojnost?
= Da. Odmah se vidi da je UN glavni gubitnik u toj aferi. Ali zašto?
Pitam se ne otkrivaju li se, drukčijim analiziranjem te krize, iza
svih tih otkrića, iza svih tih medijskih aspekata cijele afere,
neki drugi problemi. Oni koji se jednostavno, kao i u većini sukoba,
odnose na primjenu nekog pravnog teksta. Tu zaista postoji gubitak
kredibiliteta, ali možda ne baš tamo gdje to vidi većina
komentatora, drugim riječima, u prirođenoj slabosti UN-a. UN može
jako dobro funkcionirati i ovakav kakav je danas. Prije godinu
dana, u veljači 1998., UN je dobro funkcionirao u tom istom sukobu,
a već i tada je povod bio Unscom, kad je Kofi Annan otišao do granice
svojih ovlasti, čak i preko nje, kako kažu u Washingtonu, u
nastojanju da se izbjegne oružani sukob. Ne može se valjano
procjenjivati vjerodostojnost Ujedinjenih naroda ako se, kao što
se to često čini u tisku, polazi od načela da UN ne funkcionira i da
su rješenja pri pokušaju rješavanja te nedjelotvornosti utopijska
ili da ovise o nekakvim od Boga poslanim ljudima. Moramo a priori
izbjeći taj defetizam i vratiti se tekstu same UN-ove Povelje.
- Ako se uzmu u obzir novi odnosi snaga u svijetu, je li ta Povelja i
dalje primjenjiva, upravo takva kakva jest?
= Ona se može savršeno dobro primjenjivati. Ali je treba i
poštovati. A ne gaziti, kao što sada čini SAD sa sporazumima iz Osla
i Wye Plantationa, ili u vezi s progonom Ben Ladena.
- Što time želite reći?
= Uzmimo primjer Ben Ladena. Možemo ustvrditi, a da pri tome sebe ne
smatramo nekim sucem koji jedini može izreći presudu, da SAD, kad je
izveo zračne udare na Sudan i Afganistan, poslije napada na svoja
veleposlanstva u Nairobiju i Dar es Salaamu, nije djelovao u skladu
s pravom na legitimnu obranu, kako je to odmah poslije svega toga
izjavila američka vlada. Član 51. Povelje UN-a predviđa mogućnost
da dvije države zarate nakon što je jedna od njih napala drugu. U
ovom slučaju, riječ je o čovjeku, Ben Ladenu, ili o nekoj mreži, za
koju se sumnja da je odgovorna za napade na američka
veleposlanstva. Clinton je izričito otklonio mogućnost da su u to
upletene i napadnute države, Sudan i Afganistan. Prema tome, tu
nije riječ o legitimnoj obrani, u onom smislu u kojem to stoji u
Povelji.
Ta je povelja čak dvostruko prekršena, budući da se u tom slučaju
države ponašaju kao osobe: uzvrat mora nastupiti odmah, da bi bio
legitiman. A u ovom je slučaju osoba za koju se ozbiljno sumnjalo
identificirana dan poslije napada. I protiv njega se vodio sudski
proces. Washington je zatražio njezino izručenje. Prema tome,
nalazili smo se u području djelovanja pravne države. I zaista je
djelovalo međunarodno pravosuđe u trenutku kad je SAD pokrenuo
napade na Sudan i Afganistan. Problem je u tome što nitko, čini se,
ni u medijima ni u Vijeću sigurnosti UN-a, nije ni pomislio da bi
bilo dobro provjeriti poštuje li se u tom slučaju međunarodno
pravo. Kao da svatko prihvaća to da SAD, zato što je najveća sila na
svijetu, može postupati kako mu se sviđa. (...) Drugim riječima,
ako je vjerodostojnost UN-a dovedena u opasnost, to nije zato što
neka država krši međunarodno pravo, nego zato što preostale 184
države članice UN-a toj državi to prešutno dopuštaju.
- Kako Vi objašnjavate tu pasivnost?
= Recimo da države članice UN-a, i tisak, dokazuju da se zanemaruje
informiranje o kršenju međunarodnog prava. Jer oni koji ga krše
često su ljudi koje je teško braniti, poput Sadama Huseina, Hafeza
el-Assada, Gadafija ili Ben Ladena, a države koje na to uzvraćaju
često su demokratske, pa se problem lako može prikazati kao sukob
'dobrih' i 'zločestih', a pravna su pitanja pri tome posve
ispuštena iz promišljanja.
- Jedna od najčešćih kritika prema UN-u odnosi se na zloporabu prava
veta, a to se često događa kod država članica Vijeća sigurnosti,
osobito kad je riječ o SAD-u. Slažete li se s tim kritikama?
= Istina je da pravo veta nije zadovoljavajuće. Osim toga, potječe
iz prevladanih vremena. No, ono postoji, a prije nego bude
prihvaćena promjena Povelje, moramo se s time pomiriti. (...)
Kad SAD dopušta Izraelu da krši sporazume iz Osla i kad se opire
osudi takvog ponašanja u UN-u, prije nego će organizirati susret u
mjestu Wye Plantation, SAD narušava cijeli međunarodni pravni
sustav. Problem je u tome što se nitko tome ne opire.
- SAD je najveća sila na planetu...
= Možemo reći da zbog toga takvo ponašanje nimalo ne čudi. U svakoj
zajednici, bez obzira radi li se o skupu suvlasnika ili o nekom
udruženju, na kraju se obično uspostavlja nekakav odnos snaga, a
gotovo je neizbježno da jedan od članova, u određenom trenutku,
pokušava preuzeti vlast i cjelinu iskoristiti za ostvarivanje
svojih ciljeva. Gotovo bih mogao reći da je to pošteno.
Ali ono što je tu jako opasno, jest činjenica da to ostale države
toleriraju. A ja mislim da se za rušenje nekog sustava ne smije
okrivljavati samo onaj koji ga ruši, nego i oni koji to prihvaćaju.
Onaj koji ga ruši ponekad čak manje napada sam zakon od onih koji bi
ga morali braniti, a dopuštaju da ga netko krši. (...)
Tako dugo dok SAD, siguran u svoje stalno mjesto u Vijeću sigurnosti
i status jedine velesile, ne bude nailazio ni na kakvu zapreku, moći
će svaki problem na svijetu rješavati po svojoj volji. I ponavljam
da će biti manje odgovoran za nastalu situaciju od onih koji to budu
prihvaćali. Budući da Amerikance ne sprječavaju da za svoju korist
rabe UN-ovu Povelju, četiri preostale članice Vijeća sigurnosti,
14 nestalnih članica toga vijeća i preostalih 184 države članice
UN-a jednako su odgovorne za gubitak vjerodostojnosti Ujedinjenih
naroda. (...)"