DELO-TRIJADA NEPOSRAZUMA-14. I.

SLOVENIJA DELO 14. I. 1999. Trijada (ne)sporazuma "Dvorci u Sloveniji i Hrvatskoj još su prije preokreta u proljeće 1990. postali prizorištem obećavajućih ili manje obećavajućih susreta političara. Mogli bismo reći da se iza debelih zidova koji su tako dobili sasma novu funkciju, kovalo hrvatsko-slovensko savezništvo za osamostaljenje (Otočec) koje je samo po sebi izazvalo nesporazume i sporove kakvi se tada nisu mogli ni naslutiti. Tako je nastao hrvatsko-slovenski paradoks kojega bi susjedi možda prenosili još niz godina da se čudnim slučajem baš na zadnjem susretu Granić-Frlec, dakle u hrvatskom dvorcu Bežanec, nisu vratili korijenima osamostaljenja, bez kojih se stvari među susjedima ne mogu riješiti otprilike onako kako su jednog lijepog dana u Otočcu - prije prvih višestranačkih izbora - zajednički sanjali Franjo Tuđman i očevi slovenskog Demosa. Mogli bismo raspravljati na dugo i široko tko je na početku više uložio u demokraciju i tko se bolje pripremao za skidanje tereta kojega je na leđa Ljubljane i Zagreba natovario raspad prijašnje države, ali rezultat bi s više minusa nego plusa, prije bio izjednačen nego u našu ili hrvatsku korist. Najlakše je prstom pokazati na susjeda, jer da je s njegovom demokracijom jako loše, a i na našoj strani treba barem pošteno priznati da je službena hrvatska politika postigla sa svim relevantnim snagama u oporbi konsenzus za uređenje odnosa sa Slovenijom. To se po općem priznanju slovenske strane izrazilo i na sastanku Granić-Frlec u Bežancu. Istina je da u pitanja sljedništva pripadaju sva neriješena pitanja između država - od određivanja državne granice, vlasničkih prava i odgovornosti krške nukelarke koja je sedamdesetih godina nastajala kao spomenik tadašnjem bratstvu i jedinstvu, do neriješenih imovinskih pitanja te prava i odgovornosti nekadašnje Ljubljanske banke prema štedišama izvan Slovenije. Istina je i da se ni jedni ni drugi nisu dovoljno dobro pripremili za život među normalnim susjedima u samostalnoj državi. Da nije tako, ne bi osam godina nosili hipoteku raspada bivše države. Za to vrijeme se nagomilalo svašta, osobito u misaonoj konstrukciji pojedinaca i skupina koje djeluju u središtu ili na rubu neke politike, koja nema više ništa zajedničkoga s proljećem obaju naroda krajem osamdesetih i početkom devedesetih. No nije kriv nitko izvana što su se odnosi usmjeravali na razvitak po nekoj okomici, sličnoj rasporedu elemenata u Danteovoj Božanskoj komediji: Pakao - Čistilište - Raj. No, nakon susreta u Bežancu, može se napisati da su se države nekako probile iz pakla u čistilište, ali opet mogu pasti na najnižu točku s koje je nemoguće zamisliti neki novi napredak do ponovnog očišćenja. Na razini visoke politike stvar je ipak okrenuta naglavačke, jer svi vide ljepše nego što uistinu jest i tako reći oponašaju narod koji se unatoč neriješenim problemima između država ponaša posve normalno, obnavlja stara ili uspostavlja nova prijateljstva, pa radilo se o novogodišnjem posjetu otočana s Visa brđanima Lovrenca na Pohorju ili o nedavnom vrlo uspjelom nastupu Zorana Predina u klubu Boška Petrovića u Zagrebu. A kad su na dnevnom redu politike (pregovarača) konkretne stvari, na jednoj ili na drugoj strani nastupi visoki stupanj nepovjerenja, što se moglo primijetiti osobito na zadnjem susretu Dragonja-Porges, jer se Hrvati boje ulagati novac u zajedničku zakladu za razgradnju nuklearke, jer da bi Slovenci njime samostalno raspolagali i obrtali ga u svoju korist. Bez potrebnog povjerenja vrijeme se neće uskoro razvedriti ni nama ni Hrvatima, iako poslije Bežanca nitko više ne dvoji da će hrvatsko-slovenske odnose vječno prekrivati tamni oblaci" - piše Peter Potočnik.