US IHT 6. I. BRIT. VANJSKA POL.

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. I. 1999. Britanska vanjska politika i dalje počiva na dvije iluzije "Nekoć je britanska vanjska politika bila promućurna i razborita. (...) No zatim je njezina moć opala i zamijenilo ju je kazalište iluzija", piše Roy Denman, bivši predstavnik Europskog povjerenstva u Washingtonu. "U posljednjih 50 godina, britanska se vanjska politika temelji na dvije iluzije. Prva je da Britanija može imati golem utjecaj u Europi ostajanjem izvan nje. Druga, da britanskim interesima oduvijek najbolje služi trčanje za Sjedinjenim Državama. Obje iluzije nepomućeno traju. Britansko sudjelovanje u američkom bombardiranju Iraka prošli mjesec samo je posljednji primjer za to. Iako postoje razlozi za akciju protiv Sadama Huseina, nema snažnog međunarodnoga dogovora da su zračni napadi najbolje rješenje. Neki se zalažu za strategiju utemeljenu na podupiranju iračke oporbe i zaoštravanje sankcija. Britanija je bila jedina zemlja koja se smjesta i bez pitanja priključila vojnoj akciji. Teško da se može tvrditi da je to bilo vojno nužno. Britanija je pridonijela s 12 lovca bombardera, nekih 5% napadačke sile (u usporedbi s 10% za vrijeme Zaljevskog rata). Britanska akcija jednostavno je bila posljednji pokazatelj ropske servilnosti koja podsjeća na sovjetske satelite pod Leonidom Brežnjevom te iznenađuje čak i mnoge Amerikance. Takva politika nosi tri opasnosti za Britance: Ona znači potpirivanje znatnog antibritanskog raspoloženja u arapskom svijetu, koji prezire dvostruka mjerila koja Sjedinjene Države imaju za njih i Izrael. Držanje za američke skute nosit će sve veće pogibelji za Britaniju. Predsjednik Clinton mogao bi bilo kad doći u napast da pokrene akciju u inozemstvu kako bi odvratio pozornost od svojih domaćih teškoća. U svakom slučaju, sa završetkom hladnog rata i nestankom zajedničke stvari protiv Zlog carstva, o američkim intervencijama u svijetu sve će više odlučivati domaći lobiji od kojih se teško može očekivati da će se brinuti o britanskim interesima. Britaniju će svi njezini partneri uzimati sve manje i manje ozbiljno. Oni već drže da svaka ozbiljna rasprava o međunarodnim pitanjima u koju je Britanija uključena znači hvatanje u koštac sa Sjedinjenim Državama. (...) Nova njemačka vlada jasno je pokazala svoju potporu europskoj političkoj, kao i gospodarskoj integraciji. Zamislite scenu u kojoj, nakon revnosne rasprave između Berlina i Pariza, izranja nacrt vanjske politike. Skupina smatra da bi, uz neke male promjene, nacrt mogao biti prihvatljiv drugim članicama Eurolanda. 'A Britanci?', pita netko. Svi se za stolom snužde. Shvaćaju da će Britance biti nemoguće pridobiti. U svakoj fazi oni će reći, 'No ova točka neće biti prihvatljiva Amerikancima', ili , 'Ako inzistirate na tomu, g. Blair će morati telefonirati predsjedniku Clintonu.' Svima postaje jasno da u području vanjske politike Britaniji, kao američkom satelitu, nema mjesta u Europi koja se sve brže integrira. Naizgled nesvjestan da tako jednom nogom izlazi iz Europe, Tony Blair zamišlja kako drugom ulazi. Njegova europska retorika postaje toplija. On napada konzervativce zbog njihova protivljenja daljnjoj integraciji. (...) On predviđa masovno lobiranje britanskih poslovnih ljudi za ulazak u monetarnu uniju, i njegov 'treći način'. (...) No nije važan stupanj retorike g. Blaira, već njegova predanost. Ustrašen od Ruperta Murdocha i njegova tiska, on još nije donio tešku odluku o ulasku u monetarnu uniju. Bez nje, u Eurolandu se malo pažnje poklanja glasu iza gradskih zidova. A britanski su poslovni ljudi neskloni lobirati. Drže to vladinim poslovima. Britanske iluzije znače da je njezina vanjska politika odbacila svoje zakonske obveze. U europskim pitanjima stvarni je premijer Rupert Murdoch. Što se vanjske politike tiče, pravi je premijer predsjednik Sjedinjenih Država. Oni zajedno sprječavaju Britaniju da preuzme povijesnu ulogu koju bi mogla igrati kao jedan od graditelja ujedinjene Europe i prijateljski, stalni partner, a ne pudlica Sjedinjenih Država. (...)"