GOVOR PREDSJEDNIKA REPUBLIKE DR. FRANJE TUĐMANA, POKROVITELJA 59. SVJETSKOG KONGRESA P.E.N-A SUDIONICIMA KONGRESA

SVJETSKOG KONGRESA P.E.N-A SUDIONICIMA KONGRESA HVAR, 24. travnja (Hina) - Objavljujemo u cijelosti govor predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana sudionicima 59. svjetskog Kongresa P.E.N.-a. Govor je predsjednik Tuđman priložio Kongresu danas na Hvaru. "Štovane gospođe i gospodo, Veliko mi je zadovoljstvo što se kao predsjednik Republike Hrvatske, kao pokrovitelj ovog kongresa, ali i kao član P.E.N-a, mogu obratiti ovako uglednom skupu pisaca iz cijelog svijeta, koje je kao domaćin, uz Hvar i Korčulu, ugostio jedan od najslavnijih i najljepših hrvatskih gradova, grad povijesti i kutlure - Dubrovnik, koji njegovi stanovnici i svi Hrvati nazivlju jednostavno: Grad. Dubrovnik, domaćin ovogodišnjeg svjetskog kongresa P.E.N-a, kojim se obilježuje i sjećanje na 60-obljetnicu glasovitoga Kongresa što je 1933. održan u tom gradu u duhu potpore demokraciji i protivljenja nacizmu, znan je cijelome svjetu kao jedan od bisera Sredozemlja. Kako ste se ovih dana mogli uvjeriti, u tu bisernu nisku s pravom se mogu ubrojiti i Hvar i Korčula. Hrvatska vam je, dakle, ovih dana pokazala svoje drevno i suvremeno lice, i ja se nadam da ste i u crtama toga lica mogli prepoznati onaj 'genius loci' koji je određivao njezinu povijesnu sudbinu. Poznati francuski povjesničar i mediteranist Ferdinand Braudel definirao je Sredozemlje kao sustav komunikacija koji gustom mrežom povezuje gradove kao središta i žarišta civiliziranoga života. A naši gradovi koje ste upoznali upravo su uzorni primjeri na kakvima je Braudel utemeljio svoju definiciju. I Hvar i Korčula, a pogotovo Dubrovnik, izrasli su i razvili se upravo u sklopu civilizacijske mreže putova. Sudbina tih i drugih hrvatskih gradova na Jadranu povezana je s kopnenim i pomorskim putovima što su ih - osobito u primjeru Dubrovnika - povezivali s cjelinom Sredozemlja i njihova kontinenatlnog zaleđa, i omogućili da na trgovini i pomorstvu, toj paradigmi komunikacije, zasnuju svoj materijalni, kulturni i duhovni prosperitet, svoju opstojnost i sigurnost, upisavši se u povijest Hrvatske i Europe zajedno s drugim gradovima koji su sudjelovali u njezinu oblikovanju. No, Baudelovoj definiciji Sredozemlja (koje je bilo prostor nekoliko velikih civilizacija) može se dodati još jedna bitna značajka. Naime, u Sredozemlju, kao rijetko gdje u svijetu, očituje se preklapanje i preslojavanje povijesnih civilizacija. I u tom pogledu Dubrovnik, Hvar, Korčula, Split, Trogir, Šibenik, Zadar, sa svojim bizantskim, latinskim i slavenskim nasljeđem, svjedoče nedvosmisleno o civilizacijskoj baštini Hrvatske općenito. I u njihovoj povijesti, kao i u povijesti Hrvatske u cjelni, moguće je vidjeti kako se dijakronom preslojavanju civilizacija na povijesnome području što ga nastavaju Hrvati pridružuje i fenomen sinkronoga civilizacijskog preklapanja Istoka i Zapada, te Sredozemlja i Srednje Europe. U duhu naslovne glavne teme vašeg kongresa, moglo bi se reći da Hrvatska, kao 'mjesto', u svojoj sudbini ima upisan povijesni hod različitih civilizacija što su se na njezinu tlu smjenjivale i preklapale. Trajanje i iščezavanje različitih civilizacija (helenske, bizantske, latinske, slavenske, a dijelom i islamske), njihovo susljeđivanje i preklapanje, čitljivo je i danas u bogatstvu tvarnih i duhovnih očitovanja ugrađenih u povijesnu baštinu Hrvatske. Od dolaska Hrvata u ove krajeve prošlo je četrnaest stoljeća, a od prvog dokumenta koji svjedoči o međunarodnom subjektivitetu Hrvatske - pisma pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru (godine 879.), kojim mu papa priznaje 'svjetovnu vlast', što je za ono doba značilo međunarodno priznanje Hrvatske kao neovisne države - prošlo je više od jedanaest stoljeća. U tu povijest ugrađeno je mnogo toga što svijet poznaje i prepoznaje kao dio velike, opće europske i svjetske povijesti. Međutim, pritom svijet ne zna dostatno da te epizode i ti događaji tvore i hrvatsku povijest, odnosno ne zna koliki je prilog Hrvatska dala toj povijesti. Svijet obično zna da događaji i zbivanja u ovome podneblju pripadaju povijesti Rima, Bizanta i Mletaka, te Habsburškog carstva i osmanskog prodora u Europu, ne znajući pritom ni izdaleka dostatno da je subjekt i objekt te povijesti bila i Hrvatska. Zbog toga što je Hrvatska, nakon gubitka samostalnoga kraljevstva u XII. stoljeću, bila u sastavu drugih carstava, a i podijeljena, hrvatski duhovni velikani, što su bili prisutni i djelatni u cijeloj Europi, od papinskoga Rima do reformističke Njemačke, od Londona do daleke Moskovije, u kulturnu povijest Europe upisani su kao razni Patriciusi, Flaciusi, De Dominisi, Clovii, Panoniusi, Crisaniusi, znani kao Illyriciusi, Dalmatae i Rhaguseusi, premda su kao i toliki Držići, Gundulići i Boškovići, svi bili - Croatae. Zahvaljujući povijesnoj i civilizacijskoj baštini, iz koje su ti Hrvati izrasli kao građani Europe i svijeta u najboljem smislu te riječi, Hrvati se mogu pohvaliti ne samo iznimno bogatom autohtonom srednjovjekovnom kulturom iz doba svojih narodnih vladara, već i jednako autohtonom i bogatom renesansnom i baroknom kulturom iz vremena kad je hrvatski subjektivitet, sa svojim prostorom, bio uklopljen u veće povijesno-državne cjeline sudjelujući u svim glavnim duhovnim i kulturnim pokretima Europe. U temeljima kulture zemlje i naroda koji vas danas ugošćuju pisana je riječ, književnost, od samih početaka imala iznimno značenje. Njezino je očitovanje dvojako; usporedno živi u narodnome jeziku (s početka kao mješavina sa starocrkvenoslavenskim) i u tadašnjem univerzalnom latinskom jeziku. Na razvitak narodnoga jezika u književni pozitivno je utjecala i povlastica kakvu nije imao ni jedan europski katolički narod - da se služba Božja može služiti na narodnom jeziku. Usporedna uporaba latinskoga i narodnoga jezika (koji se postupno oslobodio od starocrkvenoslavenskog) neće smetati razmjerno ranom - ranijem no u većine europskih naroda - sazrijevanju kulturne potvrde hrvatskog nacionalnog identiteta u razvitku narodnoga jezika kao književnoga. Istodobna uporaba latinskoga, što je u Hrvatskoj trajala sve do 1848. tj. najduže u Europi, svjedočanstvo je zapadnoeuropske civilizacijske pripadnosti Hrvatske, kojemu su trajan zalog bili hrvatski latinisti što su pripadali prvim redovima europskog humanizma. Srednjovjekovna hrvatska književnost tipološki je zapadnjačka. Prijevodna književnost i liturgijske i svjetovne tekstove preuzima u zapadnim verzijama. Humanistički pokret u latinitetu donosi tematsku promjenu i niz istaknutih autorskih imena, od Marka Marulića (1450-1524), jednog od najprevođenijih europskih pisaca svoga doba, do genijalnoga komediografa, Dubrovčanina Marina Držića (1505-1567), čija je vrijednost usporediva sa Shakespeareom i Moliereom, koji su vremenski kasniji od njega. Hrvatski književni barok može se podičiti s nekolicinom velikih imena, među kojima je najistaknutije ime Dubrovčanina Ivana Gundulića (1589-1638), autora vječno aktualne Ode slobodi. Za hrvatsku kulturu nisu bez učinka bila ni turska osvajanja, koja su je obogatila još jednom posebnom sastavnicom. U islamiziranom dijelu hrvatskoga nacionalnog prostora razvija se 'alhamijado' književnost, tj. književnost hrvatskoga jezika a arapskog pisma. U XIX. stoljeću, u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda, nastupa razdoblje što ga neki nazivlju razdobljem deregionalizacije kulture, kad konačno prevladava svijest o jedinstvu hrvatske kulture. Paradoks po kojem se taj nacionalni preporod odriče hrvatskoga imena u korist 'ilirskoga', može se tumačiti kako dubokom uvriježenom sklonošću transcendiranju tobože uskih međa politički provincijaliziranoga hrvatstva, tako i onodobnom klasicističkom sklonošću da se narodnosni subjektivitet - makar inominalno - potvrdi kao kontinuitet još antičkoga identiteta. Osim toga, bilo je to i u skladu i sa začecima još jednog hrvatskog 'univerzalizma' koji se, nasuprot i političkom i kulturnom imperijalizmu (germanskom i romanskom), javlja, uz ilirsku ideju, najprije kao ideja o sveslavenstvu, potom o austroslavenstvu i napokon o južnoslavenstvu. Iz cijele je povijesti hrvatstva i hrvatske kulture vidljiva sklonost jednog malog kulturnog naroda da svoj identitet i subjektivitet, politička afirmacija kojeg mu je bila uskraćena zlosretnim povijesnim okolnostima u kojima je bio objektom interesa velikih, afirmira uključivanjem u strujanja tzv. 'velikih ideja'. Njegova bogata kulturna i duhovna baština i raznolikost njezinih sastavnica omogućivali su to sudioništvo, koje je, međutim, često bilo plaćeno cijenom anonimnosti u tom 'velikom svijetu'. Nametnuta anonimnost (u okvirima višenacionalnih državni tvorbi, pa i Habsburške Monarhije) a potom čak i prijetnja posvemašnjeg iščeznuća hrvatskoga subjektiviteta - ne samo političkoga već i kulturnoga - bili su najpogubnija posljedica osobito 'jugoslavenske epizode' u povijesti Hrvata. Na povijesnu sudbinu Hrvatske, koja je bila uvjetovana neobično složenim političkim i civilizacijskim čimbenicima, djelovale su često iznimno zlehude odredbenice. Našavši se na civilizacijskoj razdjelnici Istoka i Zapada, Sredozemlja i Srednje Europe, na prostoru na kojem su se kroza cijelu povijest, sve do naših dana, sučeljavali interesi velikih carstava i sila, Hrvatska je bila žrtvom sukobljavanja međunarodnih, pa i svjetskih, silnica na svom geopolitičkom prostoru. Povijest tla na kojemu se našla prebogata je svim oblicima očitovanja imperijalnog osvajanja kao konstante u ljudskoj povijesti. Ako je itko, onda su to upravo Hrvati svojom povijesnom sudbinom iskusili istinitost spoznaje o, filozofski rečeno, neodvojivosti bivstvovanja nasilja od ljudskog bivstvovanja, odnosno istinitost spoznaje da ljudska povijest nije samo povijest razvitka kulture i civilizacije nego i povijest zlosilja. No cijela ljudska povijest, pa tako i hrvatska, svjedoči ne samo o prisutnosti zlosilja već i o neprestanoj težnji prema slobodi i pravdi. Posljednje sveopće očitovanje ratnoga zlosilja bio je drugi svjetski rat, koji je okončan pobjedom antifašističke koalicije. Ta je pobjeda ugradila antifašizam u temelje moderne demokracije, kakvu danas izgrađuje i Hrvatska kao samostalna država. I kao što u opću tradiciju antifašizma kao povijesni događaj pripada i kongres P. E. N - a u Dubrovniku 1933., kada su iz te svjetske udruge pisaca, zbog njezina demokratskog opredjeljenja i utemeljenja, isključeni nacistički pisci, tako u hrvatsku povijesnu i političku tradiciju pripada i autohtoni hrvatski antifašistički pokret iz vremena drugog svjetskog rata. A taj hrvatski antifašistički pokret bio je, kao i toliko toga hrvatskoga, sustavno i perfidno prešućivan kao hrvatski a veličan kao 'jugoslavenski'. Štoviše, pridjevak 'hrvatski' -koji se kad je riječ o antifašizmu sustavno prešućivao, usprkos golemom broju hrvatskih partizanskih boraca (razmjerno najvećem iz redova svih južnoslavenskih naroda) - propagandno je bivao rezerviran isključivo za ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske, proglašene u okviru Hitlerova Novog europskog poretka. Na toj činjenici da je NDH bila vezana za fašističko-nacističku osovinu Rim-Berlin, protivnici samostalnosti Hrvatske gradili su monstruoznu konstrukciju da se hrvatski narod, kao cjelina, prikaže kao tradicionalno fašistički, pa čak i genetski genocidan. Cjelokupna hrvatska povijesna tradicija duhovnog, kulturnog i političkog humanizma bila je sustavno prešućivana ili lišavana svoga hrvatskog imena, dok su zločini jednoga od naroda neprihvaćenog režima bili - čak i uz pomoć sustavnih mitotvornih pretjerivanja - uzdignuti na razinu čistog uzora hrvatske povijesti. U tom sklopu namjerno su i sustavno prešućivana ili minorizirana nepobitna svjedočanstva hrvatske slobodarske i demokratske antifašističke opredjeljenosti. Za svijet su ostali gotovo nepoznati takvi primjeri kao što su: prosvjedni čin svekolike zagrebačke srednjoškolske mladeži koja je simboličkim solidariziranjem sa Židovima (svibnja 1941.) očitovala antifašističko raspoloženje glavnoga grada Hrvatske; ili u zid ugrebane poruke slobodi pisaca (Cesarca, Keršovanija, Adžije) što su pogubljeni zajedno s četrdesetčetvoricom hrvatskih antifašista (srpnja 1941.); ili mučenička smrt pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koji je kao hrvatski partizan pao od četničke ruke; pa i to da je na čelu antifašističkog parlamenta Hrvatske bio pjesnik Vladimir Nazor, a na čelu jugoslavenskog pokreta protiv hitlerovskog nacizma ljudi (J. B. Tito i drugi) proizašli iz hrvatskoga civilizacijskog i političkog ozračja. Sva ta svjedočanstva o duboko ukorijenjenom antifašizmu u hrvatskom narodu, kakvih je malo gdje bilo u to vrijeme europskog trijumfa fašizma i nacizma, ostala su nedostatno poznata i nevalorizirana. Izmanipulirana lažna slika o tobožnjoj svezi hrvatstva s fašizmom pritišće kao pogubna hipoteka i današnju Hrvatsku i Hrvate, i još uvijek je jedna od glavnih smetnji u borbi Hrvatske za vlastito mjesto u suvremenom demokratskom svijetu. A ta je borba, zapravo, borba za pobjedu povijesne istine nad povijesnom laži. Održavanje negativne slike o Hrvatskoj i hrvatstvu jamačno treba tražiti u posve pragmatički motiviranoj srpsko-jugoslavenskoj propagandi, iza koje su se krile pobude velikosrpskih pretenzija. No, treba također reći da je ta i takva propaganda u svijetu nailazila na plodno tlo zbog neprestanog održavanja i djelovanja u biti utopističkih nadnacionalnih ideja, što su novu snagu dobile iz promijenjenih uvjeta ljudskoga života u nuklearnoj epohi svjetske povijesti, u kojoj tobože sve podjele prijete samome opstanku ljudskoga roda. To su ideje što u zamisao jednoga svjetskog poretka, koji bi trebao biti jedinstvena cjelina usmjerena na opću dobrobit za svekoliko čovječanstvo, unose ideologiju nijekanja svih, osobito etničkih i državno-nacionalnih posebnosti. Te ideje slijede jednostrano nepobitnu pojavu sve snažnijeg povezivanja svijeta u jedinstvenu tehnološko-civilizacijsku cjelinu, utemeljenu na velebnoj znanstveno-tehničkoj revoluciji, na sve svrsishodnijoj međunarodnoj podjeli rada i na sve bržem i sve obuhvatnijem širenju i općedemokratskih načela. Ispravno videći u tomu mogućnost, pa i potrebu, da svi ti čimbenici postanu osnovom združene univerzalne svjetske zajednice, nositelji tih ideja vrlo često ne uočavaju istodobnu, također nepobitnu pojavu nacionalne individualizacije suvremenog svijeta. I mnogi duhovni stvaraoci ostaju slijepi za istinu da univerzalni čimbenici ne služe uvijek samo idealima pravde i jednakosti, te da su pojave nacionalnih subjekata na povijesnoj sceni ponaječšće pridonosile obaranju tiranija i oživotvorenju ljudskih i narodnih sloboda. Sva povijesna iskustva upućuju na to da idealni svijet može biti pravedan i demokratski samo ako uvažava prava i vrednote nacionalnih individualiteta onako kako bi trebao uvažavati prava i vrednote čovjeka-pojedinca kao osobe. Jamačno, treba se složiti s mišljenjem da će mir u svijetu biti stabilniji i razvitak čovječanstva to brži što se uspješnije bude rješavao problem udruživanja manjih dijelova svijeta u veće, pa i u svjetsku zajednicu naroda. No, nužno je također polaziti od spoznaje da trajno udruživanje naroda može biti djelotvorno zasnovano jedino na poštivanju njihove nacionalne suverenosti i pune ravnopravnosti. Upravo ta spoznaja temeljni je poučak što nedvosmisleno proizlazi iz cjelokupnoga povijesnog iskustva hrvatskog naroda, koji je višekratno bio žrtvom imperijalno-hegemonističkih prohtjeva velesila ili nacionalističkog ekspanzionizma. A sveukupno povijesno iskustvo svjedoči o tome da su se svakovrsni osvajački ciljevi, gotovo uvijek zaogrtali u obličje 'nadnacionalnih integracija', ili prikrivali velikim idejama pronošenja sloboda, kozmopolitizma ili klasnog internacionalizma. Stoga se kao povijesna nužnost nameće razlikovanje pojavnosti onoga nacionalizma kojim narodi teže samoodređenju, odnosno ostvarenju svoje nacionalne i državne suverenosti kao neotuđivoga 'prirodnog prava' naroda, od svih ekspanzionističkih ili šovinističko-hegemonističkih tendencija. Uostalom, proteklih nekoliko godina od pada Berlinskog zida i sloma komunizma, potvrdilo je da se nova Europa kao 'zajednički dom europskih naroda' ne može zasnovati na osnovama poretka koji je bio određen arbitrarnošću raznih sporazuma i dogovora svjetskih sila, već da takva nova integrirana Europa pretpostavlja integriranje svih njezinih naroda kao slobodnih međunarodnih subjekata. Upravo tendencije nacionalne individualizacije - konsenzualno prihvaćene kao legitimne u slučajevima oslobađanja kolonijalnih naroda - treba prihvatiti kao način stvaranja slobodne zajednice naroda. I to što je tim putem došlo i do sloma komunizma i do raspada nadnacionalnih zajednica, kakve su u Europi bile Sovjetski Savez, Češko-Slovačka Republika i Jugoslavija, očituje se kao povijesna nužnost ostvarenja prava naroda na samoodređenje. Jamačno, ne može biti svrhovitog integracijskog kretanja u Europi, i uopće u svijetu, bez istodobnog oslobođenja od svih starih i novih oblika hegemonije i tutorstva. Samo pod tim uvjetom objektivna potreba civilizacijske integracije neće se prometnuti u još jednu lažnu univerzalnu ili sverješavajuću ideologiju kao mit za kojim će se kriti ovi ili oni novi ekspanzionizmi i hegemonizmi. Gospodari takvih velikih ideja kao što su sloboda, demokracija, slobodni svijet, ne mogu biti samo neki, a najmanje samo 'veliki'. Te ideje, kao univerzalne, svoj puni smisao mogu zadobiti samo ako se ozbilje posvuda i za sve. U protivnome, kako već znademo iz povijesnoga iskustva, one će se neizbježno prometnuti u oprečnu zbilju. Poslije izvanrednih humanističkih ideja velike francuske revolucije o slobodi, jednakosti i bratstvu došao je Napoleonov imperijalizam i sav kasniji kolonijalni i imperijalistički razvitak; velike socijalističke ideje o internacionalnoj solidarnosti postale su zastava staljinizma i sovjetskog hegemonizma... I brojna druga povijesna iskustva svjedoče o tomu da je svaka ekspanzionistička sila uvijek nastojala svoj imperijalizam prikriti velikim i plemenitim načelima. Sva dosadašnja povijest uči nas da se u njoj neprestano i opetovano ponavljala igra za uspostavljanje prevlasti i ravnoteže između država i velikih sila, i da je to bila pozadina u svakom uspostavljanju novog međunarodnog poretka, nakon sloma staroga. Danas je više no ikad očito da je došlo vrijeme stvaranja novog svjetskog poretka, u kojem ne može biti nacija i država koje bi bile dostatne same sebi. Danas nijedan narod, čak ni najveći, ne može živjeti u izolaciji, niti razvijati sve svoje tvarne i duhovne snage samo unutar svojih okvira. Danas je malim i najvećim narodima potreban integrirani svijet. Ali isto tako - radi mira i sklada - potrebna nam je i spoznaja da taj integrirani svijet mora biti zajednica u kojoj će, svojim neokrnjenim subjektivitetom, sudjelovati svi, pa i najmanji narodi. Stoga se predodžba o poželjnoj strukturi budućega svijeta, ili ako hoćete 'novoga svjetskog poretka', mora temeljiti i graditi kako na miroljubivu razvitku i demokratskim političkim ciljevima te svijesti o cjelovitosti svijeta, tako i na afirmaciji svakog nacionalnog identiteta, subjektivitet kojega je gradbena čestica sveopće integracije. Imajući na umu takve povijesne spoznaje, mi u izgradnji demokratske hrvatske države želimo dati svrhovit doprinos oživotvorenju spomenutih protuslovnih ali i nužno međusobno sukladnih povijesnih kretanja. Do sada postignutim rezultatima u preobrazbi jednostranačnog socijalističkog sustava u slobodno pluralističko društvo, Hrvatska je već zauzela istaknuto mjesto u procesu demokratizacije bivših socijalističkih zemalja. A put usklađivanja državnog i društvenog uređenja postkomunističkih zemalja, s temeljnim vrednotama demokracije slobodnoga svijeta nije nimalo lak ni jednostavan. Uključivanje tih država u Europu, kao demokratskih država, dio je povijesnoga procesa izgradnje novog demokratskog svjetskog poretka na razvalinama i prevladavanju svih totalitarističkih zasada i natruha ne samo u političkom nego i u duhovnom životu ljudi. Za stabilnost novog demokratskog poretka od bitne je važnosti poštivanje ljudskih i građanskih prava na osnovama usklađivanja zahtjeva opće-svjetskog procesa civilizacijske integracije i nacionalne individualizacije. Temeljne hrvatske interese, u sklopu tih dvaju povijesnih protuječnih kretanja, nastojali smo ostvariti na miroljubiv i demokratski način. Stoga smo najprije mogućnost njihova ozbiljenja tražili u rješenju jugoslavenske krize prijedlogom o konfederalnom savezu bivših jugoslavenskih republika. U pogledima na krizu na tlu bivše Jugoslavije valja imati na umu činjenicu da se narodi koji su činili tu zajednicu međusobno razlikuju ne samo kao nacionalne individualnosti već i pripadnošću različitim civilizacijama, što je zahtjev za oživotvorenjem prava na samoodređenje poticalo do krajnjih granica. Pošto je taj hrvatski i slovenski prijedlog bio odbačen, usprkos njegovoj sukladnosti s povijesnim kretanjima i interesima svih bivših jugoslavenskih republika, osim s interesima velikosrpske ekspanzije, Hrvatska se na svom povijesno nezaobilaznom putu u državnu samostalnost, u demokraciju i u Europu suočila s jugo-komunističkom i srpskom agresijom. Rat koji nam je nametnut nedvojbeno je otežao taj put, ali nas nije skrenuo s njega. Hrvatska je duboko svjesna da je neodložna pretpostavka ostvarenja njezina cilja da bude ravnopravnom demokratskom europskom državom dovršenje procesa privatizacije tzv. 'društvenog vlasništva', uspostavljanje tržišne privrede, razvitak parlamentarne demokracije i jamčenje svih ljudskih i građanskih prava svim građanima, te nacionalnim manjinama ili etničkim zajednicama. Naša je želja da uzmognemo sve to ostvariti u miru, te stoga i načelno i praktično uporno vodimo politiku mirnog razrješenja krize na tlu bivše Jugoslavije. Takvu svoju politiku dosljedno usklađujemo s međunarodnim okolnostima i s najvišim demokratskim načelima suvremena svijeta. Uvjereni smo da se kriza na tlu bivše Jugoslavije može valjano okončati samo na taj način, to jest uvažavanjem demokratskih prava svih naroda međusobnim priznanjem prava na državni suverenitet i prava svih nacionalnih manjina što žive na tom prostoru. Takva naša politika nije tek pragmatičko opredjeljenje u datim okolnostima. Ona je dosljedan posljedak spoznaje iz cjelokupnog povjesnog iskustva, ali i naravan ishod sveukupne hrvatske političke, kulturne i duhovne tradicije, što se punih četrnaest stoljeća oblikovala na tlu na kojem su se ukrštale i preklapale brojne i različite civilizacijske, kulturne i povijesne odrednice. Na temelju vlastitih povijesnih iskustava Hrvati su mogli spoznati pravu vrijednsot raznih univerzalističkih ideja, u strujanja kojih su se uključivali djelovanjem mnogih svojih povijesnih velikana, ali su isto tako mogli spoznati i njihovu utopijsku dimenziju bivajući žrtvom raznih velikih nadnacionalnih ideja i tuđih imperijalizama. Takva povjesna tradicija i spoznaja što se iz nje razvila, neizbježno su urodili onim na čemu se temelje i današnja hrvatska politika i, usudio bih se reći, hrvatska duhovna kretanja - urodili su smislom i težnjom za postizanjem sklada između univerzalnog i posebnog. Taj se smisao zrcali i u ishodu povijesne sudbine Hrvata i biva prepoznatljiv kao 'genius loci' hrvatske sudbine." (Hina) mn 241859 MET apr 93