VEČERNJI LIST: SRPSKI ALIBI I PRIZNANJE HRVATSKE

ZAGREB, 26, listopada (Hina) - "U diplomatskom turniru, koji je nastavljen poslije Londonske konferencije o krizi na tlu bivše jugo-države, oblikovao se čudan paradoks: u njemu sudjeluju svi osim glavnoga partnera, ili prema međunarodnoj presudi 'glavnoga krivca', a to je Srbija", piše Josip Šentija u današnjem Večernjem listu. Raščlanjući razloge zbog kojih je srpsko vodstvo odlučilo formalno izostati iz mirovnog procesa, on se pita "da li zbog toga što ima puno povjerenje u Ćosića i Panića... Ili, obrnuto - zato što se ne slaže s mirovnim postupkom i njegovim ciljevima, kako su zacrtani u zaključcima Londonske konferencije 26. kolovoza i osobito sa zaključcima susreta dr. Tuđman-Ćosić u Ženevi 30. rujna ove godine (s izričajem o priznanju 'postojećih granica' dviju država, kao glavnim zaključkom, makar da je i sam izričaj nedovoljno određen)? Što bi mogli biti pravi razlozi srpskoga alibija? Notorno je da je srpsko vodstvo stvorilo SR Jugoslaviju kao etapno, a ne konačno rješenje srpskoga nacionalnog pitanja". Šentija procjenjuje: "Srpstvo se ogolilo do srži u ratu protiv cijeloga okolnoga mu nesrpstva i sada je samo pitanje vremena kada će i posljednju jugoslavensku oznaku u svojim gradnjama i nadgradnjama odbaciti kao staru krpu. Čini se da su Ćosić i Panić danas korisni i podnošljivi samo onoliko koliko svojim ukupnim učinkom pridonose globalnome svesrpskom cilju". Naglašavajući da je "SR Jugoslavija samo etapa", Šentija tvrdi da "Srbija još nije postigla svoje pune nacionalne ciljeve: dovođenje svih Srba pod jednu vlast... u okviru jedinstvene srpske države. Tome je cilju srpsko vodstvo i dalje spremno žrtvovati još mnogu srpsku i osobito nesrpsku glavu u današnjoj Srbiji i izvan nje. Zbog toga međunarodni aražmani, dogovori, rezolucije, zaključci... koji su doneseni bez sudjelovanja predstavnika Srbije, uvijek mogu biti odbačeni, ako nisu u skladu s tim temeljnim ciljevima dugoročne srpske politike. U tome je glavni razlog srpskome alibiju". Za njega, "Ćosiću nisu manje na srcu interesi Srba izvan Srbije no što su Miloševiću", ali njegova je "jugoslavenska ideološka prtljaga ponešto drukčija od one Miloševićeve". Šentija tvrdi da je Ćosić, optužen od srpskog vodstva zbog ženevskog dogovora s dr. Tuđmanom, ponovo počeo "ustrajati na svome protivljenju 'avnojskim granicama' kao konačnim granicama država nastalih na ruševinama Jugoslavije. Zato diplomatski turnir uporno tjera prema 'praktičnim', tehničkim i sličnim pitanjima, a o međusobnom priznanju Hrvatske i SR Jugoslavije ni da čuje... Zbog toga dok ne pruži uvjerljiv dokaz svoga mirotvorstva na ovom ključnom pitanju, moglo bi ga se ocijeniti kao svjesnoga ili prešutnog sudionika srpskog alibija u vezi s pregovorima u kojima sudjeluje s tako istaknutom ulogom. Tajna srpskog alibija nalazi se upravo u protivljenju da se kroz više stoljeća geopolitički kristalizirane granice između narodnih cjelina na Balkanu prihvate kao konačne granice njihovih starih i novih državnih tvorevina. To je protivljenje aksiom srpske politike na kraju ovoga burnog i prevratničkoga stoljeća, a s namjerom da će nove granice krojiti srpsko oružje". Šentija drži da hrvatska službena politika "formalno ignorira" srpski pregovarački alibi, odnosno "ona igra s preostalim 'jugosrpskim' faktorom". On drži da bi bila "puka iluzija očekivati formalno priznanje hrvatske državne neovisnosti u granicama 'zavnohovske' Hrvatske od strane bilo koga u Beogradu u sadašnjem rasporedu i odnosu snaga u srpskoj politici. Da je u interesu Hrvatske da u Srbiji pobijede snage mira i pregovora, to je nedvojbeno. I da tome treba ići ususret, i to je nedvojbeno. Ali da je do obrata u Beogradu, koji bi donio takav rezultat, još dug i dramatičan put - držim također nedvojbenim. Tko god da je u Srbiji, ili ako hoćete, u Jugoslaviji, ovoj ili onoj, sjedio u komandnoj sobi, rado je u svojim velikodržavnim zahvatima imao na strani Srbe u Hrvatskoj kao batinu, kao sitniš za krupnije obračune i ciljeve. Već je nekoliko godina u toku najnoviji beogradski velikodržavni zahvat, u kojemu su Srbi iz Hrvatske tragični pioni, ovaj put masovno, fizički i duhovno, na njihovu i hrvatsku štetu, a na koncu i svesrpsku". Uočavajući čvrsto dogovorenu politiku vladajuće srpske jezgre i 'krajinskih' četovođa, Šentija postavlja pitanje "gdje je u tome D. Ćosić", a zatim, razmatrajući Ćosićev nacrt velike Srbije i pitanje: "je li na pomolu njegova rezignacija zbog spoznaja da taj nacrt ne može ni primijeniti, ni promijeniti. I u jednom i u drugom primjeru prekjučerašnje vijorenje hrvatske državne trobojnice na Dedinju... moglo bi se potvrditi kao čista fatamorgana. Do sretnijega trenutka". (Hina) mc 260127 MET oct 92