IZBOR IZ STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 15. listopada (Hina) LE MONDE (Francuska) 14. X. 1992. Savršeni zločin "Prije godinu dana Hrvate su optuživali za rušenje jugoslavenske države. U vrijeme opsade Vukovara, krivilo ih se za izlaganje tog grada i njegova naroda opasnosti, jer su se odlučili boriti bez izgleda za pobjedu. Danas im predbacuju da se potajice dogovaraju sa Srbima u Bosni i Hercegovini i da vode istu ekspanzionističku politiku. Najprije su bili separatisti, zatim ekstremisti, a evo, sada su kolonijalisti", piše Alain Finkielkraut, dodajući kako francuski mediji mnogo prostora posvećuju napetostima između Hrvata i Muslimana, a "provlači se i ideja da su se, otkako je počeo sukob, Srbi i Hrvati dogovorili da će srušiti Jugoslaviju, podijeliti Bosnu i sagraditi, na štetu svojih Alžiraca ili Palestinaca, dva mala carstva koja će se zvati velika Srbija i velika Hrvatska. Zamjerka ne može biti djelotvornija jer omogućuje Francuzima koji se strahovito boje odlaska u tuđinu, da razmotre novine unutar svojih uobičajenih kategorija i da opravdaju svoju početnu pristranost. Ali zamjerka je apsurdna: zato što je agresor znao podijeliti svoje žrtve i poigrati se interesima jednih - koji nisu, daleko od toga, svi Hrvati - da se pronađe sporazum, protiv interesa drugih da nastave borbu, ne znači da postoje dvije žrtve i jedna agresija". U nastavku Finkielkraut ističe da se pod istim izgovorom "isti razarajući i osvajački rat proširio iz Hrvatsku na Bosnu i Hercegovinu, raspaljen je isti požar, dogodila se ista tragedija. Da, su se još k tomu, Hrvati u Bosni i Hercegovini - na području na kojem čine 95 posto pučanstva - pridružili bosanskoj vojsci kako bi osigurali njihovu obranu, srpske bi ih snage uništile". Finkielkraut ističe da se "odluka da se smrti prepusti tek rođenu republiku Bosnu i Hercegovinu, ne može pripisati Hrvatskoj, nego Zapadu koji je, što je jedinstven slučaj u povijesti međunarodnih odnosa, blagoslovio pravo na postojanje toj državi i istodobno joj odrekao, embargom na oružje, mogućnost da brani svoje ugroženo postojanje". Novinari i političari koji osuđuju hrvatske težnje, napominje između ostaloga Finkielkraut, oslobađaju Zapad njegove velike odgovornosti. "Da sutra, kad agresija bude potvrđena i kad Bosna i Hercegovina bude pokopana, Hrvati iz Hecegovine zatraže pripojenje Zagrebu, isti će ti pobjedničkim glasom uzviknuti 'rekli smo vam' da je Hrvatska pokazala svoje pravo lice. Isto tako, velik napredak poslije Muenchena, sramota njegova sramotna ponašanja, ovaj će put poštedjeti Zapad. Englezi to zovu self-fulfilling prophecy: dopuštajući velikosrpskom imperijalizmu da si da maha, učinilo se sve da se dogodi ono što pretvara abdikaciju u opomenu i što, istodobno, zauvijek spriječava pristup istini", zaključuje Finkielkraut. DELO (Slovenija) 15. X. 1992. Prodaje se Titova jahta Boris Jež počinje komentar tvrdnjom da se predsjednički kandidat Liberalno-demokratske stranke dr. Ljubo Sirc "i ne trudi sakriti razočaranje što se Jugoslavija raspala i jugoslavenski savez naroda još uvijek vidi kao najperspektivniju političku strukturu na ovom prostoru". Komentator, međutim, drži da 'jugoslovenstvujući' nije samo dr. Sirc i, možda, njegovi stranački kolege nego da, premda SFRJ više ne postoji, "odnosi i relacije koji su davali značaj bivšoj državi još uvijek intenzivno žive". "To se pokazalo i ovih dana kad se u Zagrebu (neočekivano?) pojavilo visoko izaslanstvo iz Beograda, pregovaračke strane zatim su najavile uspostavljanje diplomatskih odnosa i uzajamno međudržavno priznanje. Premda je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odmah požurio s izjavom da njegova država neće uređivati odnose sa Srbijom, odnosno SRJ, na štetu Slovenije i drugih država na teritoriju nekadašnje Jugoslavije, to je tako reći jedva vjerojatno da bi moglo biti istinito. Lucidni Milan Panić zacijelo je shvatio da kopernikanski obrat srbijanske politike može izvesti samo tako da potpuno redefinira odnose sa Zagrebom i da na toj relaciji uspostavi nekakvo ekskluzivno partnerstvo. Drugim riječima, Srbija i Hrvatska ne mogu svladati jedna drugu, pa je pametnije da se sporazumiju i da si tako osiguraju što veće komade jugoslavenske pogače. Pri tomu se, naravno, ne radi samo o BiH, gdje Hrvatska i Srbija imaju velike političke i gospodarske interese i zacijelo se zakulisno dogovaraju o ovakvoj ili onakvoj inačici 'fifty-fifty', zadovoljne što je 'muslimanski element' praktično uklonjen. Obje države htjele bi zadržati, odnosno steći (Hrvatska) status regionalne sile, zato su se vjerojatno već sporazumjele o interesnim područjima; Srbija bi trebala ovladati nekadašnjim jugoslavenskim jugoistokom, a Hrvatska želi utjecaj nad dijelovima BiH i nad Slovenijom. U Zagrebu očito misle da bi Slovenija morala nositi dio tereta njihova rata, odnosno da bi morala platiti posljedice svoga pretpostavljenoga 'imperijalizma'. Zato će Tuđman s Ljubljanom sklopiti čak i sporazum o prijateljstvu i suradnji, ali se neće odreći svojevrsne pozicije sile koja je stalno pomalo nazočna u slovensko-hrvatskim odnosima. Premda su se države sporazumjele o načelima na kojima će urediti međusobne odnose, ipak se Hrvatska stalno vlada kao jača strana, otkazuje već potpisane sporazume, ignorira brojne slovenske poticaje, uvodi visoke carine na slovensku robu itd". U nastavku Jež ističe da se "srbijansko-hrvatsko koketiranje" temelji i na činjenici da su "obje države pred gospodarskim slomom", pa im je stoga bitno po kakvom će se ključu dijeliti jugoslavenske novčane pričuve, dugovi, hipoteke itd., a ocjenjuje da to potvrđuje i nazočnost Oskara Kovača, cijenjenog financijskog stručnjaka, u srbijanskom izaslanstvu. To, drži Jež, "upućuje na mogućnost da su razgovarali i o tomu kako da Sloveniji zapriječe članstvo u MMF-u, naime, mnogo je znakova da Zagreb i Beograd sustavno na tome rade. O pozadini vjerojatno ne treba posebno razmišljati: SRJ želi zadržati članstvo, a Hrvatska bi htjela postati članica, pa je zato objema tako reći idealna formula po kojoj bi ulog SFRJ kod MMF-a jednostavno podijelili između šest nekadašnjih republika; svaki drugi put do članstva bio bi za obje strane svakako uvelike mukotrpniji. Ukratko, duh Jugoslavije ne samo što živi nego se i obnavlja u sve novim balkanizmima pri čemu dolazi i do najneočekivanijih političkih kombinacija kakva je sadašnji detant između Hrvatske i Srbije, koji će, s druge strane, nedvojbeno značiti povećani pritisak na druge nasljednice SFRJ - Sloveniju, BiH i Makedoniju. Obje do zuba naoružane države koje se više ne smiju međusobno tući, teško će se oduprijeti iskušenju da od SFRJ ne uzmu nešto više od onoga što bi im pripadalo po 'europskim' diobenim mjerilima. Hrvatska, primjerice, već po svijetu nudi nekad Titovu jahtu, premda je ostavinska rasprava još daleko". DER STANDARD (Austrija) 15. X. 1992. Nagovještaj "Srbi uporno pojačavaju željezni stisak nad kosovskim Albancima. Već mjesecima promatrači potlačenih i tlačitelja pokušavaju predvidjeti koliko će dugo Albanci podnositi represivne mjere srpskih vlasti. (...) Početkom tjedna, bijes Albanaca, izazvan 'odgojnom metodom' zabrane nastave za albansku djecu, očitovao se u prosvjedima desetak tisuća ljudi. Suzavcem, palicama i mecima upozorenja, srpska policija i srpska vojska nagovijestile su ono što prijeti Albancima ako mirno ne podnesu pritisak. Prema očekivanjima, prvi razgovori predstavnika potlačenih na jednoj i političara iz Srbije i ostatka Jugoslavije na drugoj strani, koji su za temu imali otvaranje škola, nisu bili uspješni. Novi krug pregovora zakazan je 22. listopada u Beogradu. Albanski političari, koji su se dosada trudili spriječiti oružanu pobunu svog naroda, upozoravaju na 'objektivnu opasnost od eskalacije'. Mnogi promatrači drže da je kraj Jugoslavije počeo ukidanjem autonomije Kosova. Aktualni procesi ponovo podstiču strahovanja da južnoslavenski rat neće završiti dok ne bude uništena i spaljena i domovina Albanca", upozorava Livia Klingl. (Hina)sv 150039 MET oct 92