NOVI LIST-GLAS ISTRE: HRVATSKA -MOST POVEZIVANJA ZAPADA I ISTOKA

ZAGREB, 12. listopada (Hina) - Miko Tripalo u današnjem "Novom listu" komentira susret i zajedničku izjavu Tuđmana i Ćosića, ocjenjujući da je ona, ponajviše zbog dosadašnjih sličnih sastanaka, različito primljena i u našoj i u svjetskoj javnosti. "Nije sasvim točno da ti sastanci uopće nisu uspjeli, iako su se na smiješan način ponavljali uvijek isto", međutim, "izlaz je pronađen, i bez zajedničkog dogovora, u stvaranju potpuno nezavisnih i suverenih država". "Susret Tuđman-Ćosić se održao u novim okolnostima: rat u Hrvatskoj jenjava, iako utjecaj sve krvavijih sukoba u BiH svakog trenutka, uz Slavonski Brod i Županju, može ponovno zapaliti nove dijelove Hrvatske. Hrvatska je sada suverena i međunarodno priznata država, a SR Jugoslavija se još mora boriti i ispuniti uvjete za to priznanje". Tripalo podsjeća na, po njemu, neka hrvatska "gorka iskustva" u vezi sa sličnim susretima. Prije svega, tu su "razgovori o podjeli BiH", što ih je - prema autoru - potvrdio Predsjednik Tuđman nekim izjavama koje navodi, pa zaključuje: "Iz rečenog bi se dalo zaključiti da je riječ o zadovoljavanju srpskih apetita na račun trećega, ali bi i Hrvatska od toga nešto dobila, te da bi se umanjile pretenzije na dijelove teritorija hrvatske države. Koliko je to realno drugo je pitanje - srpska granica bi bila šezdesetak kilometara istočno od Zagreba, a možda i manje". "Drugi razlog gorkog podsjećanja na međunarodne sporazume odnosi se na to što Predsjednik Republike, usprkos velikim ustavnim ovlaštenjima, ipak neke potpisane sporazume mora dati na potvrdu Saboru, što on nije činio", piše Tripalo. Tripalo drži da je i "Vanceov plan morao proći ratifikaciju Sabora, jer je riječ o privremenom odstupanju od hrvatskog suvereniteta na dijelu državne teritorije, na koje dolazi UNPROFOR". Zatim se bavi pitanjem je li Hrvatska pregovorima Tuđman-Ćosić priznala SR Jugoslaviju, te kaže: "De facto, svakako da, jer je postojanje te države na bazi sporazuma Srbije i Crne Gore, činjenica od koje se ne može pobjeći. A formalno priznanje može biti povezano sa stajalištima EEZ i UN. Zbog čega sada Srbija odnosno SRJ prihvaća sporazum koji je odbila prije mjesec dana na Londonskoj konferenciji? (...) Zahvaljujući drugačijim metodama rada novih kopredsjednika konferencije o Jugoslaviji, s mnogo više agilnosti i inicijative, nastoje se ostvariti veliki ciljevi i velike odluke politikom malih koraka, u što spadaju i rješavanja pitanja prognanika, Peruče, Baranje, Masleničkog mosta, Zemunika i sl." Autor drži da je "teško vjerovati" da će sve točke sporazuma "ići glatko"... "bez otpora u samoj srpskoj politici. Krajinske vođe imaju podršku Miloševića" i "veliko je pitanje da li će Ćosić i Panić moći i htjeti natjerati na poslušnost Hadžića i Karadžića. Svakako će dalji tok razgovora zavisiti od ishoda te dileme. To za SRJ može biti razlog, ali i isprika za neispunjavanje preuzetih obveza". Probleme će izazvati i možda dobro zamišljeno otvaranje mogućnosti dobrovoljnog premiještanja stanovništva jer pitanje je "kako će se to ostvariti, budući da 'prisilna dobrovoljnost' opet može pobijediti u stvarnom životu. A onda rezultati ne bi mogli biti ni miroljubivi ni humani". Stoga je zajednički Međunarodni odbor za razmatranje otvorenih pitanja vrlo važan jer "ukazuje i na uzajamnu upućenost jedne suverene države na drugu (...) Hrvatska svakako neće biti zapreka ostvarivanju prirodnih komunikacija (autocesta i željeznica) između Europe, Bliskog i Dalekog istoka. Što više, ona mora biti most, a ne zapreka povezivanja Zapada i Istoka",drži Miko Tripalo i zaključuje: "U javnim glasilima se često pitaju da li dalje pregovore treba nečim uvjetovati. Da, ali samo izvršavanjem prethodnih dogovora". (Hina) mć 120148 MET oct 92