IZBOR IZ PISANJA STRANOG TISKA I EMISIJA RADIO I TV POSTAJA

ZAGREB, 29. rujna (Hina) BRITANSKI RADIO - BBC (Pregled britanskoga tiska) Tim Judah piše u "THE TIMESU" o promjeni ratne sreće u BiH. "Srpska sela gore, ceste više nisu sigurne, a srpski vojnici pogibaju više nego ikad prije. Oblaci dima uzdižu se nad dolinom Drine. Groblje u Zvorniku prepuno je, i bosanski Muslimani su u ofenzivi", opisuje Judah. "Policija krnje Jugoslavije izjavljuje da su muslimanski gerilci toliko blizu Drini da granate povremeno padaju i na srbijansku stranu. Služeći se prokrijumčarenim oružjem, bosanske snage napadaju iz opkoljenih gradova i tjeraju Srbe na povlačenje. Svršetkom kolovoza Radovan Karadžić je velikodušno izjavio na Londonskoj konferenciji da će se njegovi ljudi unilateralno povući iz okolice Goražda. Bio je to jedini važan grad uz Drinu, koji Srbi nisu uspjeli osvojiti. A zapravo su se srpske snage već povlačile, i Karadžić je nastojao izvući što se dade iz vojnog poraza. Bosanci su se probili iz Goražda i njihov se teritorij širi. Steže se i obruč oko Foče i Višegrada. Tako je počelo novo poglavlje rata u istočnoj Bosni", nastavlja Tim Judah. "Početkom ljeta dobro naoružani bosanski Srbi na čelu s nemilosrdnim skupinama iz Srbije zauzeli su područje uz Drinu kako bi stvorili cjelovit srpski teritorij u Bosni. Problem je bio u tome što su ondje živjeli pretežito Muslimani. Deseci tisuća njih pobjegli su i prostor je bio etnički očišćen, dok su Srbi osvajali dolinu Drine. Mnogi muslimani otišli su u brda, u dvije veće enklave i u nekoliko manjih, koje nisu bile zauzete. Sada su ti Muslimani bolje organizirani i naoružani i služe se gerilskom taktikom, koja ima stoljetnu tradiciju u tim krajevima. Vojska bosanskih Srba, koja drži gradove i ceste, sada se pokazuje ranjivom. Njih više ne podupire JA, iako su muslimanske snage još preslabe da bi počele zauzimati gradove. Srbi u istočnoj Bosni sada su se pomirili s neizbježnim, tj. s godinama rata i sa činjenicom da bitka za Drinu tek počinje", završava svoj dopis Tim Judah. RADIO FRANCE INTERNATIONALE - RFI "U BiH je posrijedi kataklizma civilizacije, što Europa i svijet, uljuljkani u hedonistički egocentrizam, nikako ne žele razumijeti. Međunarodna zajednica spremno donosi čvrste odluke, formulirane u nekoliko rezolucija, a onda ih se, također spremno, ne pridržava, dopuštajući da ovdje samo oružje, sila i najbrutalnije barbarstvo imaju odlučujuću riječ. Podsjetimo samo na Rezoluciju Vijeća sigurnosti br. 752, koja je još prije dva mjeseca određivala povlačenje teškog naoružanja na desetak kilometara udaljenosti od grada i stavljanje pod nadzor plavih kaciga. To isto teško naoružanje i danas je tamo gdje je i bilo i djeluje teže nego ikad. Diplomatski policajci Vance i Owen, odlučni da ostave dojam kako nešto rade, prošetali su tim prostorima već dva puta. Dojam je da se poslije svakog njihovoga obilaska stradanja i patnje povećavaju. Nisu učinili čak ni to da građani Sarajeva dobiju struju i vodu, a kamoli da zaustave bombardiranje. Morillon ističe prije dva dana da je prvi zadaća 'dizanje opsade', a opsada se pojačava u obliku sve većeg broja granata po glavi stanovnika, dok je živjeti u Sarajevu sada već prava katastrofa. (...) Držeći se devize da je sve bolje nego rat, svjetski i europski konziliji dopuštaju da on uistinu poprimi razmjere civilizacijske kataklizme, koja će zasigurno biti najmračnija sramota dvadesetog stoljeća. Ako se i može opravdati suzdržavanje od vojne intervencije, svijet mora spoznati da ljudima u BiH nema spasa bez neodgodivog, sveopćeg i beskompromisnog protektorata. Zašto se takva mogućnost ne spominje? Ako u pravilima ponašanja onih organizacija, koje bi se toga mogle prihvatiti ne postoji takva klauzula, trebalo bi je hitno uvesti. Ako toga ne bude, povijest Europe morat će zabilježiti činjenicu da se svršetkom dvadesetog stoljeća u njenom krilu, na njene oči i uz njenu odgovornost poslije milenija obnovilo divljaštvo i kanibalizam", komentira Đevad Sabljaković. GLAS AMERIKE - VOA (Pregled tiska) "WASHINGTON POST" tvrdi kako je Milan Panić "jedina nada onoga što je još ostalo od Jugoslavije. Ili je on možda samo još jedna iluzija? Unatoč napadima i nepovjerenju", nastavlja list, "hrabri, nesalomljivi Panić se oslanja na svoje dvije prednosti. Jednu predstavljaju želje i sumnje sve većeg broja Srba koji smatraju da je Miloševićeva politika promašaj. Druga je, njegova tvrdnja da je sam u stanju spasiti Jugoslavene od međunarodne izolacije, koju im je donio Slobodan Milošević. Rezultati nakon 70 dana su i ovakvi i onakvi", piše list. "Prihvaćanjem londonskog mirovnog programa Panić je stekao dio poštovanja međunarodnih sila. Za Srbe, koji su protiv režima, postao je sve značajnija točka okupljanja. Ali, on nema kontrolu nad oružjem u rukama vojske ili srpskih snaga u Bosni, a uz to, mora se braniti od optužbi da je napustio Srbe izvan Srbije. Hoće li, u mogućem konačnom izbornom dvoboju s Miloševićem, pobijediti - neizvjesno je. Jer, predsjednik Srbije mogao bi još uvijek pronaći način kako da iskoristi Panića za ukidanje embarga, a da mu ipak ne prepusti vlast. Mnogi misle", dodaje list, "da je jedino rješenje jugoslavenskog problema ukloniti Miloševića. Ali - kako to učiniti? Invazija je isključena, puč bi se još i mogao dogoditi, ali najbolje bi rješenje bilo - okrenuti se demokraciji. A Panić se u to uklapa sa svojim programom - mir, demokracija i business. Bojeći se da Panić neće uspjeti svladati Miloševića, zapadne zemlje oklijevaju zaigrati na njegovu kartu. Ali, njegovi postupci pokazuju da zaslužuje podršku. Velika je nepravda reći Srbima da je Slobodan Milošević njihov istinski heroj. Srbija, koju su Amerikanci, sve do ove užasne more, tradicionalno poštovali i smatrali za prijatelja, jest ona koju planira Milan Panić", zaključuje uvodničar "Washington Posta". Uvodničar "Washington Timesa" smatra "da su se, nakon vojnih uspjeha u Bosni i Hercegovini, provoditelji etničkog čišćenja sada okrenuli Kosovu. Ako svijet uskoro ne spozna što se tamo događa, moglo bi doći do nove tragedije. (...) Premijer Srbije", piše list, "Milan Panić, zaklinjao se da njegova vlada nema nikakve pretenzije na Kosovo. Međutim, istodobno, pojavila su se izvješća po kojima se postupak, koji se odvija u Bosni događa i na Kosovu. Ne treba imati mnogo mašte da se zamisli što bi se moglo dogoditi da Kosovo eksplodira", ističe list. "Bilo bi nemoguće da susjedne zemlje ne budu uvučene", pa stoga, zaključuje list, "tomu stanju treba hitno pokloniti pozornost". LE FIGARO, Francuska "Već godinu dana jedna retorička figura uspijeva kad se govori o bivšoj Jugoslaviji: ne podržavati ni napadača ni napadnutoga, koje se opisuje kao da su opijeni mržnjom i krvlju te podložni istoj kazni. Cijeli svijet koristi i iskorištava tu simetriju", piše književnik Pascal Bruckner. Podsjećajući zatim da je Roland Dumas, komentirajući smrt dvojice francuskih vojnika, rekao: "Javnost će shvatiti da u bivšoj Jugoslaviji nema dobrih i loših. U Francuskoj se pojavio jak protusrpski osjećaj. To će se promijeniti". Bruckner između ostalog napominje: "složimo se s Rolandom Dumasom: rat u Jugoslaviji ne suprotstavlja dobre i zle, nego mrski režim svim ostalim republikama. Očito je da se Hrvati i Muslimani ne ponašaju kao sveci; i njihove su jedinice počinile strahote, da i ne govorimo o pripadnicima neregularnih snaga koji potiču jedino duh osvete i zakon odmazde. Međutim, Hrvati i Bosanci nisu htjeli rat; njima je dovoljno što se odupiru vojnoj ofenzivi i zločinačkoj politici i teroru kojim upravlja Beograd. Bosanski su Muslimani narod osuđen na smrt, i nemaju drugu 'domovinu'. Ako se brane okrutnošću očajnika, to je zato što su ih svi napustili, a pogotovo Europa, od koje su očekivali pomoć i oružje". Bruckner napominje da čak niti strašna sudbina zatvorenika u srpskim koncentracionim logorima nije bila dovoljna da se odviše pokrene javno mišljenje. "Točno je da među hrvatskim i muslimanskim saveznicima postoje ozbiljni nesporazumi i da se neki u Zagrebu poigravaju islamskom sablasti kako bi surađujući s Beogradom pristupili podjeli Bosne", nastavlja Bruckner, dodajući kako je ipak potrebno napomenuti da u Hrvatskoj ima gotovo 500 tisuća prognanih Muslimana iz Bosne. "Točno je i to da je situaciju Srba u Zagrebu sve teže nadzirati (ovo je eufemizam)", piše Bruckner, podsjećajući da je u Saboru trinaest srpskih zastupnika, te napominjući da se "može uspoređivati samo ono što je usporedivo: Hrvati i Mađari u Vojvodini, Muslimani na Sandžaku i u Crnoj Gori u 'novoj Jugoslaviji' imaju samo jedan izbor: kovčeg ili smrt". "Ne zahtijevajmo nemoguće od hrvatskoga naroda, kojemu je doslovno nametnut rat: nije li Amerika, liberalna država, ako ona to jest, između 1942. i 1945. zatočila tisuće američkih državljana japanskoga podrijetla? I pokušajmo zamisliti kakva je bila sudbina njemačke manjine u Francuskoj u vrijeme posljednja sva svjetska rata", piše u nastavku Bruckner, dodajući kako se "mora priželjkivati da će poslije sukoba svi odgovorni za napade i ubijanja, kakvih god razmjera bili, biti saslušani i kažnjeni (neki su u Hrvatskoj to već bili). Ali kako nesreća ima stupnjeve, imaju ih i zločin i pritisci, a na toj razini, krivica srpskoga tabora neizmjerno nadilazi krivicu njihovih protivnika. Zlo je u Beogradu, i prvenstveno u Beogradu mora biti iskorijenjeno". Bruckner upozorava da između "hrvatskoga i srpskoga režima postoji najmanje jedna temeljna razlika: u prvom je ekstremna desnica u manjini (pet posto glasova na izborima u kolovozu, što je manje nego ih ima Front Nationale de France), dok je u drugom na glavnim položajima". Bruckner podsjeća da je "Aron rekao da se politika sastoji od izbora između poželjnog i nepoželjnog", te ističe kako je "mora poželjno poduprijeti Zagreb i Sarajevo, dok je ne činiti ništa protiv srpskoga imperijalizma, sramota upotpunjena glupošću. Ne sudimo o diktatorskim sklonostima Tuđmana i Izetbegovića kako bismo svojom indiferentnošću kaznili narod već podvrgnut masakrima i bombardiranju". Na kraju Pascal Bruckner zaključuje: "Što će Bosanci i Hrvati činiti kad budu slobodni, ne znamo, i nećemo govoriti o budućnosti: naša je sadašnja zadaća da im pomognemo svim sredstvima (ne glasajući za njihove režime). Ali i da pomognemo srpskom narodu da se jednoga dana ponovno poveže s Europom i demokracijom, te da se oslobodi klike ubojica i svih bjesomučnih vođa koje Pariz još gleda s blagošću i nježnošću". THE NEW YORK TIMES, (28. IX. 1992.) U interviewu za list, napominje novinar Michael R. Gordon, general Powell je "snažno branio svoju filozofiju da je vojnu silu najbolje primijeniti u postizanju odlučujuće pobjede, te prvi put javno objasnio svoju neodlučnost za intervenciju u Bosni". Gordon ističe da su njegove opaske "najnoviji i najjasniji primjer zakulisne rasprave, koja se u Bushevoj administraciji vodi o primjeni sile. Raspravi su se pridružili zakonodavci i bivši dužnosnici Busheve administracije, koji prigovaraju Pentagonovoj doktrini o primjeni sile, koja se temelji na načelu 'sve ili ništa', a koja je sve manje značajna za svijet u kojemu su nasilni nacionalizmi i etnički sukobi nadomjestili neprijateljstva između supersila". U nastavku Gordon dodaje da je, "objašnjavajući kako bi se njegova doktrina mogla primijeniti na Balkan, koji je zbog sve većih dokaza o zločinima postao najtežim i najhitnijim ispitom, general Powell je napao protivnike ograničene vojne intervencije, kojom bi se zaštitilo Bosance. General sumnja u potrebu uspostavljanja zone zabrane prelijetanja preko Bosne poput onih koje su SAD nametnule nad dijelovima Iraka, što Pentagon drži manje rizičnim". Osim toga general Powell je, prenosi Gordon, "ljutito odbacio prijedloge bivše predsjednice britanske vlade Margaret Thatcher i drugih da Zapad pokrene ograničene zračne napade, kojima bi se spriječilo nastavak srpskih napada i zaustavilo bombardiranje Sarajeva". Powell je prokomentirao: "Čim mi kažu da je ograničeno, znači da ih ne zanima hoće li postići rezultat ili neće". Gordon ističe da je "rasprava o primjeni sile pogodila američku diplomaciju prema Balkanu. Kad su dužnosnici administracije pripremali diplomatske prosvjede Srbima, tražeći od njih da prestanu pratiti humanitarne letove svojim ratnim zrakoplovima, vojni i civilni dužnosnici Pentagona ublažili su jezik otklanjajući svaku implicitnu prijetnju da će poduzeti vojnu akciju kojom bi to zaustavili". Dužnosnici Pentagona, nastavlja Gordon, ističu da je general Powell prvi predložio prosvjed, te da ta "epizoda pokazuje da je State Department prebrzo zaprijetio silom, zbog frustracija u diplomatskom procesu. Neki dužnosnici administracije, međutim, tvrde da je Pentagon previše neodlučan u razvijanju vojnih opcija, koje bi zapadnu diplomaciju učinile djelotvornom". Definirajući uvjete u kojima je primjena sile primjerena, general je rekao: "Nije toliko posrijedi doktrina koliko je posrijedi pristup svakoj krizi ili situaciji, koja se uz nju javlja. To ne znači da u svakoj situaciji morate primjenjivati nadmoćnu silu. To znači da morate početi jasno razumijevati, koji se politički cilj time kani postići". Kad jednom politički cilj postane jasan, rekao je Powell, "sljedeći je korak određivanje pravih vojnih sredstava, ovisno o tomu je li cilj 'pobijediti ili učiniti nešto slično. Najbolje je da je cilj pobjeda, jer tako pokazujete da ste se obvezali na konačni rezultat. Glavno je postići konačan rezultat, kako bi se ispunila zadaća". Većina vojnih analitičara drži, napominje Gordon, "da je Powellov pristup koristio SAD u invaziji na Panamu i u zaljevskom ratu, gdje je nadmoćna vojna sila primjenjena kako bi se postigla brza pobjeda uz minimum američkih žrtava. Međutim, kritičari tvrde da je Pentagonova doktrina, čini se stvorena za vođenje zadnjeg rata, prije nego za sljedeći rat u kojemu se sila može primjenjivati postupno, ne za pobjedu nad neprijateljem, nego za usporavanje agresije, koja izvire iz etničkih sukoba i podupiranje diplomacije, koja će prekinuti borbe". Između ostaloga Gordon napominje da je u "raspravi o primjeni vojne sile na Balkanu najhitnije pitanje bilo uspostavljanje zone zabrane letova iznad Bosne. SAD i njihovi saveznici već su rekli da su se pripremili za uporabu sile kako bi osigurali dopremanje humanitarne pomoći. Ali, prijetnja silom da se nebo očisti od srpskih zrakoplova značila bi prijelaz preko novog praga. Predlagači zone zabrane tvrde da će ona osigurati da srbijanski zrakoplovi ne prate humanitarne letove, te da će to biti prva zadaća zapadne vojne sile, kojom će se Bosance štititi od srbijanskih zračnih napada. Ratne zrakoplove ima jedino srbijanska strana, i koristi ih za napade na muslimanska i hrvatska područja izvan dometa topništva". Dužnosnici Bijele kuće i State Departmenta podupiru taj koncept, dok je Pentagon zabrinut, tvrde dužnosnici administracije, bojeći se da bi to mogao biti "prvi korak prema dubljem uključivanju, te da bi mogao izazvati srbijanski napad na humanitarne konvoje UN". General Powell je napomenuo da je "srpski običaj praćenja humanitarnih zrakoplova rijetko ugrožavao humanitarne letove". Za razliku od njega, Richard Boucher tvrdi da je "srpsko praćenje zrakoplova opasna prijetnja sigurnosti letova UN". Osim toga, general Powell je odbio i prijedloge ograničenih bombardiranja srbijanskoga topništva i drugih vojnih ciljeva: "Ne znam kako će ograničeno bombardiranje zaustaviti Srbe u onome što rade". General tvrdi, navodi na svršetku novinar, da bi bilo teško "locirati i uništiti sve srpsko topništvo, da će intervencija značiti da je Washington u sukobu stao na jednu stranu, te da bi zaraćene snage mogle odgovoriti vatrom na humanitarnu operaciju UN". Zima donosi smrt u Bosni Upozoravajući da će zbog "europskoga beskičmenjaštva" stotine tisuća Bosanaca u okrutnim zimskim mjesecima, koji dolaze, biti izloženi opasnosti da umru od gladi, hladnoće i bombardiranja, komentator ističe da "u sramotnoj nestašici odgovornosti SAD i njihovi europski saveznici i dalje nastavljaju politiku neintervencije". Upozoravajući na strahote koncentracionih logora i posljedice bombardiranja, komentator ističe da će, "ako se uskoro ne pomogne opkoljenim bosanskim gradovima, sasvim sigurno porasti i broj poginulih: 350 tisuća muškaraca, žena i djece - gotovo jedan na deset Bosanaca - najvjerojarnije će umrijeti ove zime, prema procjenama vlade SAD". Još nije kasno da se spase životi, naglašava komentator, "Washington i njegovi saveznici mogu uporabiti vojnu silu i nametnuti zonu zabrane prelijetanja Bosne i ušutkati srbijasnko topništvo. Mogu poslati komandose, koji će zatvoriti koncentracione logore i osigurati sigurna utočišta za prognanike. I mogu uporabiti naoružane konvoje, koji će dopremiti nužnu humanitarnu pomoć. Najmanje što mogu učiniti je ublažiti embargo na oružje tako da se opkoljena Bosna može braniti". U nastavku komentator upozorava da su Milošević i njegovi sluge u Bosni prekršili obveze, koje su preuzeli u Londonu, te dodaje, da je "Zapad ipak i dalje paraliziran pri pomisli na intervenciju". Autor podsjeća da je američka administracija, kad su u svibnju u Washington stigla izvješća o zločinima, odgodila istragu, "bojeći se da će tako pojačati pritiske za intervenciju. U međuvremenu je bar tri tisuće Muslimana umrlo u logoru u blizini Brčkog". Upozoravajući zatim kako je nužno zatvoriti logore i organizirati sigurna utočišta pod zaštitom UN, nametnuti zabranu letova i tako onesposobiti srpsko topništvo i baze, autor drži da "administracije ima pogrešan pristup intervenciji u Jugoslaviji", kao da je posrijedi izbor između "slanja stotina tisuća jedinica, koje će nametnuti mir ili ostajanja po strani". Komentator zaključuje kako "jedino sila može uvjeriti Srbiju da je Milošević krenuo samoubilačkim putem. Ograničena vojna intervencija, utemeljena na zajedništvu, mogla bi spasiti mnoge živote i upozoriti sve diktatore da nema agresije bez kazne". (Hina) dh 290101 MET sep 92