SLOBODNA DALMACIJA: STRANAČKA OLIMPIJADA

ZAGREB, 6. kolovoza (Hina) - Vojko Mirković u Slobodnoj Dalmaciji komentira izbore za Sabor i predsjednika Republike i uvodno razmatra razloge "zašto su ankete toliko pogriješile?" te je Tuđman "tako premoćno pobijedio u nedjeljnim izborima za predsjednika..." Drži da su "vjerojatno opće nevolje u kojima se nalazi Hrvatska, pojačane dojmom o strahotama rata u Bosni, utjecale na birače tako da su odlučili za predsjednika imati osobu koja jamči čvrstinu i izvjesnu sigurnost. Općenito, moguće je da su na odluku pred biračkom kutijom prije utjecali strahovi nego neka velika nadanja. S Tuđmanom se, uostalom, zna što nas može čekati, svi drugi kandidati bili su donekle nepoznanice". Napominje kako su izbori pokazali da na birače nisu utjecale "one nepovoljne osobine koje je oporba pripisivala Tuđamovu stilu vladanja. Zapravo više smo navikli na raskošne vladare nego na demokratsku skromnost", piše Mirković, i drži da to nije presudno utjecalo na izbor birača. "Najvažnija je, izgleda, pouzdanost da će Tuđman i HDZ nastaviti osiguravati hrvatsku samostalnost, čuvati nas od još gorih iskušenja nego što su bila dosadašnja, i tako možda ostvariti neke prduvjete za pristojan život. Oni nešto jamče postignutim djelom. U nas još nije došlo doba da se s uspjehom maše zastavom kojom se zahtjevaju promijene", razmatra autor, ali u nastavku upozorava kako izborni rezultati pokazuju da je biračko tjelo svoje povjerenje dalo samo predsjedniku Tuđamnu, "dok je vladajuća stranka ostala na onom broju glasova koje je stekla na izborima 1990. godine". U nastavku Mirković komentira izborni sustav, a između ostaloga piše: "Očito je da je HDZ podesio izborni zakon svojim izgledima da osvoji što više mjesta u Saboru. Ali tako uvijek rade stranke na vlasti". Zatim navodi dva primjera većinskog sustava, općinske izbore u Splitu 1882. godine i izbore za američkog predsjednika. "Hoće li hrvatsko političko tijelo ostati razmrvljeno u mnoštvu stranaka ili će se ipak povezivati po nekim prirodnim zakonima demokratskog života?" - pita autor, i nabraja primjer četiri stranke ljevice, dvije demokršćanske, i nekoliko izrazito nacionalnih. "Sve su one programski bliske vladajućem HDZ-u i s njim čine nekakav naš centar", smatra autor, a za novopravaše (HSP) kaže da ih se teško može smatrati desnicom, "jer osim ratničkih poziva nekih drugih oznaka svojih namjera nisu iskazivali". Ocjenjuje najvažnijim razvoj u HDZ-u, budući da je on "prostran koliko jest, dakako spoj raznih namjera, koje objedinjuje njegov predsjednik, ujedno predsjednik države. Dosad se ta vladajuća grupacija nije baš pokazala modernom u usporedbi sa sličnim demokršćanskim strankama u Europi", raščlanjuje autor i uvažava činjenicu da djeluje u nestandarnim okolnostima, ali "u njoj su nacionalni konzervatizam, pa i katolička ortodoksija odveć vidljivi. Zapravo, to je narodnjačka stranka s građanskim primjesama čvrsto oslonjena na prestiž vođe. U njezinu krilu bit će mnogo pojedinaca željnih napredovanja, ali je pitanje koliko će biti u stanju hrvatsko društvo voditi prema suvremenim vizijama". Na kraju upozorava da na pozornici ostaju i mnoga teška pitanja vanjskopolitičkog, gospodarskog i pravnog života, kao i pitanje odnosa HDZ-a prema oporbi u Saboru. "Naravno, dosta toga ovisi i o držanju oporbe, premda se može dogoditi da bude odbačena od svakog sudjelovanja u javnom odlučivanju, da se bude prisiljena svrstati u red događaja, čekajući svoju šansu u idućim izborima. Ali, to je tek za četiri ili pet godina", zaključuje Mirković. (Hina) mc 060057 MET aug 92