Ljubomir Tadić, umirovljeni sveučilišni profesor vrlo raznolikog i kontroverznog životopisa, bit će će upamćen kao čovjek koji je prešao put od ljevičara do nacionalista.
Nekadašnji komunist i jedan od tvoraca partijskog programa Saveza komunista Jugoslavije te Ustava SFRJ iz 1963. godine, a potom disident, bio je i među osnivačima Demokratske stranke, čiji je predsjednik kasnije postao i njegov sin Boris Tadić.
Na početku Drugog svjetskog rata, sa 16 godina, priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu i ostao u partizanima do oslobođenja Jugoslavije. Nacionalno se izjašnjavao kao Srbin iz Crne Gore, naglašavajući kako njegovo “nacionalno opredjeljenje nije ideološko”.
Krajem šezdesetih godina pridružuje se disidentima i zajedno s Mihajlom Markovićem i Gajom Petrovićem stvara Praxis, grupu koja se suprotstavila ondašnjoj vladajućoj ideologiji. Zbog kritičkog pisanja za časopis “Praxis” i podrške studentskom prosvjedu 1968. godine, svrstan je u grupu prvih disidenata komunističkog režima i 1975. s još sedam profesora isključen s fakulteta.
Nakon toga, s grupom istomišljenika, pokrenuo je časopis “Praxis International” u Engleskoj, a s književnikom Dobricom Ćosićem pokrenuo je u zemlji list “Javnost”.
Bio je član Saveza komunista, a 1989. je sudjelovao u utemeljenju Demokratske stranke, prve oporbene stranke u Srbiji poslije Drugog svjetskog rata.
Nakon raskida Slobodana Miloševića s režimom bosanskih Srba i Radovanom Karadžićem, Tadić je 1994. stao na stranu njihova vodstva i s tridesetak intelektualaca, među kojima su bili akademici, pisci, naučni radnici i drugi, sudjelovao je u formiranju Senata Republike Srpske. Jedan je od potpisnika Deklaracije za obustavu postupka protiv Radovana Karadžića pred Haaškim tribunalom.
Kada je njegov sin Boris Tadić izabran za predsjednika Srbije, objasnio je da se njih dvojica politički razlikuju i da je socijaldemokrat, a sin je za demokratski liberalizam”.