U drugoj polovici 19. stoljeća Grci su pokušali, ali nisu uspjeli, obnoviti starodrevne igre. Veliki pristaša tjelesnog odgoja, pedagog, povjesničar i diplomat Pierre de Coubertin (1863.-1937.) počinje provoditi tu zamisao. Francuski barun, rođeni Parižanin, počeo je 1888. pripremati plan za obnovu olimpijskih igara. Nakon što je dobio potporu prijatelja, za putovanja u Engleskoj i Americi, o svojim je idejama prvi put potkraj 1892. izvijestio predstavnike francuskih sportskih klubova u Parizu. Njegov olimpijski san tada je primljen suzdržano, ali se Coubertin nije predavao. Napokon je, u lipnju 1894., u pariškoj Sorbonni održan međunarodni Kongres sportskih djelatnika gdje je, poslije mnogih rasprava i konzultacija osmoga dana zasjedanja, 23. lipnja 1894., jednoglasno odlučeno da se osnuju moderne olimpijske igre. Dogovoreno je da se prva velika predstava povjeri Grčkoj i Ateni godine 1896., a nakon toga igre će se održavati prema starodrevnima svake četiri godine u drugome mjestu i drugoj državi.
Tom povijesnom kongresu bilo je nazočno više od 2000 ljubitelja sporta, među kojima i 79 službenih izaslanika iz desetak zemalja Europe i Amerike, a pismena potpora stigla je i iz Australije. U Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) izabrano je 14 uglednika. Prvi je predsjednik bio grčki književnik Demetrius Vikelas (1835. - 1908.), a tajnik barun Pierre de Coubertin. Geslo igara postala je čuvena izreka "Citius, altius, fortius" (Brže, više, snažnije), a mogli su nastupiti samo amateri. Odlukom Osnivačkog kongresa 1894. nije bilo predviđeno sudjelovanje žena. Ipak, već 1900. sportašice nastupaju na II. olimpijskim igrama u Parizu (tenis i golf).