Socijaldemokrat i reformator rođen i školovan u Sjedinjenim Državama, Papandreu (59), je osobno čist od sumnji za korupciju što se ne može reći za dio grčke političke klase. Početak mu je bio besprijekoran kada je preuzeo vlast 2009. i hrabro počeo borbu s deficitom i dugovima koje su nagomilali njegovi prethodnici. Obećao je da će grčku državu, izmučenu klijentelizmom i korupcijom "dovesti u red".
Od prve financijske pomoći Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda u svibnju 2010., junački se borio da bi ostvario nemoguće: udovoljio dužnicima koji su Grčku pozivali na štednju i sve bolnije stezanje remena, a istodobno nagovorio narod da proguta taj gorak lijek.
Narod je odgovorio štrajkovima i prosvjedima, a pobuna je zahvatila i njegovu stranku Pasok. No vješti je Papandreu očuvao većinu u parlamentu te su socijalisti čak pobijedili na lokalnim izborima, što je rijetkost u nekoj zemlji pod mjerama MMF-a.
Plan štednje iz svibnja 2010., ubrzo je bio nedostatan i recesija je zahtijevala nove, sve bolnije rezove. Papandreuovi politički protivnici i grčki nacionalisti zamjeraju mu što je Grčku doveo u stanje ovisnosti u kojem joj Europa diktira, prisiljava je na prodaju obiteljskog srebra te oduzima financijsku autonomiju.
Pošto je Europska unija 26. i 27. listopada donijela drugi plan za spas grčkoga duga, Papandreu je, moguće izmučen preteškom krizom, počinio samoubilačku pogrešku predloživši da o njemu Grci glasuju na referendumu. Učinak je bio poput elektrošoka: izazvao je paniku tržišta i razbjesnio partnere u Europi.
Pošto je svoj politički kapital nasljednika ugledne političke dinastije iskoristio u borbi protiv duga koji su nagomilale generacije njegova djeda i oca, Papandreu je opasnim prijedlogom izgubio vjerodostojnost i bio prisiljen o savezu pregovarati sa svojim neprijateljem, vođom desnice Antonisom Samarasom.
Može otići uzdignute glave jer je u parlamentu preživio glasovanje o povjerenju i radije odabrao savez s Novom demokracijom nego da Grčka izgubi euro, vrati se drahmi i padne u izolaciju.
Rođen 16. lipnja 1952., u Saint-Paulu (Minnesota), u obitelji s četvero djece, Papandreu je političku karijeru počeo na manjim dužnostima u vladama svoga oca (1981.-1989 te 1993.-1996). Sociolog i zagovaratelj skandinavskog modela socijaldemokracije, 90-ih godina okrenuo je leđa staroj gardi Pasoka svoga oca i priklonio se modernoj struji premijera Costasa Simitisa (1996.-2004.), koji je Grčku uveo u eurozonu.
Kao ministar vanjskih poslova 1999., provodio je politiku popuštanja Turskoj i drugim balkanskim zemljama. Njeguje dobre odnose sa SAD-om unatoč oštrom antiamerikanizmu Grka i zbog toga je u nekoliko navrata dobio potporu američkog predsjednika Baracka Obame.