Sudsko je vijeće zaključilo da je srpsko stanovništvo protjerano neselektivnim granatiranjem a da je taj plan osmišljen na sastanku hrvatskog državnog i vojnog vrha na Brijunima 31. srpnja 1995.
Mišetić je objasnio kako je sudsko vijeće odlučilo utvrditi neselektivnost topničkih napada na temelju udaljenosti pogotka od vojnog cilja.
"Žalimo se na tu metodologiju jer nije nikad raspravljena na suđenju", kaže podsjećajući da je stajalište tužiteljstva bilo da je dopuštena pogreška 400 metara.
Primjenom svoga kriterija sudsko je vijeće ustvrdilo da je ispaljeno 50 takvih granata u Kninu, 11 u Benkovcu, dvije u Obrovcu i dvije u Gračacu. To je 65 od 1205 koliko je ispaljeno ili pet posto ukupnog broja.
"To znači da je prema računicama sudskog vijeća 95 posto granata ispaljeno na vojne ciljeve", a da je primijenjen standard tužiteljstva od 400 metara 13 bi bilo izvan tog kriterija ili jedan posto.
Na temelju tih 65 neselektivnih granata sudsko je vijeće utvrdilo da brijunski sastanak mora biti suprotan zakonu i da je predstavljao udruženi zločinački pothvat, a da je i Gotovinina zapovijed za Oluju morala biti suprotna zakonu i u funkciji udruženog zločinačkog pothvata, ističe Mišetić.
On podsjeća da sudsko vijeće nije nedvojbeno utvrdilo da je ijedna osoba ubijena ili ranjena tijekom 'neselektivnog' granatiranja u Oluji.
Sudsko je vijeće utvrdilo da su tih 65 granata bili "primarni i izravni razlog" odlaska 20 tisuća Srba iz Knina, kao i Benkovca, Obrovca i Gračaca.
"I na to se žalimo jer nijedan srpski svjedok nije kazao da je napustio Knin, Obrovac, Benkovac ili Gračac zbog neselektivnog granatiranja", ističe Mišetić.
Mišetić objašnjava i da je sudsko vijeće odabralo svojevrsni zaobilazni put kako bi procijenilo i ono što je rečeno na brijunskom sastanku kao i Gotovininu zapovijed.
Naime, sudsko je vijeće utvrdilo da se transkript brijunskog sastanka i Gotovinina zapovijed za Oluju ne mogu jednoznačno tumačiti pa je stoga odlučilo da mora proučavajući rezultate Oluje zaključiti je li postojao udruženi zločinački pothvat kao i jesu li brijunski sastanak i Gotovinina zapovijed u skladu sa zakonom.
Mišetić podsjeća da je sudsko vijeće utvrdilo da hrvatsko političko i vojno vodstvo nije namjeravalo dopustiti zločine kao što su paljenje, pljačka, ubojstva i zlostavljanje kao i da hrvatska državna tijela među kojima su MUP, Vojna policija, DORH, sudstvo i HV nisu provodila politiku neistraživanja zločina.
Sudsko je vijeće zaključilo da je Gotovina, iako se hrvatsko političko i vojno vodstvo protivilo zločinima poput paleža, pljačke i ubojstava, svejedno kriv za te zločine jer su oni bili prirodna i predvidiva posljedica zločinačkog plana korištenja topništva radi progona srpskog stanovništva.
Mišetić podsjeća i da sudsko vijeće nije osudilo generala Gotovinu, suprotno tvrdnjama u hrvatskim medijima, za zapovjednu odgovornost.