Ta je taktika meta napada mnogih konzervativaca i izvor zabrinutosti za neke liberalne intervencioniste, koji vjeruju da se jedino pod autoritetom SAD-a može okupiti učinkovita oporba protiv okrutnih autoritarnih vladara, poput libijskog čelnika Moamera Gadafija.
Iako Obama vidi prednosti u držanju Washingtona u pozadini, posebno u regiji gdje SAD nije omiljen, izložen je kritikama republikanaca da je odsutan u vrijeme krize i da njegov "timski pristup" signalizira pad američke moći, nakon desetljeća rata.
Francuska i Velika Britanija izrađuju nacrt rezolucije UN-a o zoni zabrane leta nad Libijom, no Obama se još nije izjasnio podržava li taj plan. Francuska je prva pozvala na svrgavanje Gadafija, a Obama je kasnije ponovio taj poziv.
Na sastanku Obaminih visokih dužnosnika nacionalne sigurnosti u srijedu, bilo je malo podrške za nametanje zone zabrane leta nad Libijom, prema navodima dužnosnika administracije za Post. Ometanje komunikacija libijske vlade i razmještaj brodova američke ratne mornarice za isporuku humanitarne pomoći bile su kratkoročne opcije s najviše potpore na sastanku, rekao je dužnosnik, dodajući da se "u svakom trenutku činjenice na terenu mogu promijeniti, ali obavještajne procjene sada ne podupiru ideju da je zona zabrane leta ovdje ključna".
Obamini savjetnici kažu da iza neupadljiva javnog pristupa, administracija aktivno vodi privatnu diplomaciju koja je pomogla pri uvođenju jakih financijskih sankcija protiv Gadafijeva najužeg kruga, te da SAD ima središnju ulogu u vojnom planiranju koje je u tijeku u NATO-u.
"To je Obamina koncepcija američke uloge u svijetu: da radimo kroz multilateralne organizacije i bilateralne odnose, kako bismo bili sigurni da su koraci koje poduzimamo pojačani", izjavio je Ben Rhodes, zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost za strateške komunikacije. "Možda je to drukčije poimanje američkog vodstva. No, mi vjerujemo da vodstvo treba potaknuti reakciju međunarodne zajednice, a ne oslanjati se na jednostrani američki odgovor", dodao je.
Američki su predsjednici desetljećima bili prisiljeni birati između interveniranja u stranim krizama ili njihova ignoriranja.
"Uvijek postoji potražnja da SAD poduzmu hitnu akciju, ali to nije uvijek pravi potez", izjavio je Anthony Cordesman iz Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washingtonu.
Billa Clintona kritizirali su zbog pasivnosti tijekom genocida u Ruandi 1994. i višegodišnjeg čekanja na uporabu sile na Balkanu. On je konačno to učinio na Kosovu 1999. bez rezolucije Vijeća sigurnosti UN, što je slučaj koji istražuju europske zemlje i Obamina administracija dok odlučuju kako će postupiti u Libiji, navodi Post.
George W. Bush je odabrao jednostrani pristup nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. Njegova administracija nije uspjela osigurati rezoluciju Vijeća sigurnosti UN prije invazije na Irak 2003., a međunarodne institucije nisu joj bile od velike koristi u rješavanju problema Amerike nakon 11. rujna 2001.
Obama se, nasuprot tome, usko savjetuje s europskim kolegama, a povremeno i slijedi njihovo vodstvo, ističe list.
Obama je od Busha naslijedio dva rata u muslimanskim zemljama, u Iraku i Afganistanu, a njegovi savjetnici tvrde da bi izravni angažman SAD-a u trećem ratu u muslimanskoj zemlji, učinio više zla nego dobra za narodni ustanak u Libiji.
S obzirom na problematičnu povijest odnosa SAD-a s nepredvidljivim libijskim vođom, Bijela kuća rano je odlučila da "za Gadafija neće biti uvjerljivije da samo SAD nešto kaže, nego da svi - SAD, Europska unija, Arapska liga, Afrička unija i Ujedinjeni narodi - govore isto dovodeći ga u situaciju u kojoj nigdje neće moći potražiti legitimitet i podršku".
"To je zapravo učinjeno. Nije baš da mi nismo na strani promjena", zaključio je američki dužnosnik.