Kada je 1969. godine pukovnik Gadafi došao na vlast, naftne tvrtke u Libiji bile su uglavnom u američkom vlasništvu i crpile su svakog dana više od 2 milijuna barela. No vrlo brzo je Gadafi nacionalizirao naftni sektor i ograničio proizvodnju te osnovao Nacionalnu naftnu industriju koja je sa stranim tvrtkama osnivala mješovita poduzeća.
Poslije 20 godina zamrznutih odnosa s Libijom, zapadne tvrtke pohrlile su u tu sjevernoafričku zemlju kako bi sudjelovale u javnim natječajima za eksploataciju. Oko četrdeset stranih tvrtki iz cijelog svijeta sudjelovalo je u četiri kruga javnih natječaja za eksploataciju naftnih polja. Cilj je povećati proizvodnju sa sadašnjih 1,8 milijuna barela nafte na dan (mbd) na 3 mbd u 2013. godini za što treba uložiti 30 milijarda dolara.
Prema podacima američke agencije AIE (Energy Information Administration) Libija je u 2009. bila četvrti proizvođač nafte u Africi s 1,789 mbd. Ipred nje su Nigerija s 2,211 mbd, Alžir s 2,125 i Angola s 1,948 mbd. Libija većinu svoje nafte izvozi u Europu (napose u Italiju, Njemačku, Španjolsku, Francusku).
Također Libija želi razviti svoju proizvodnju plina. Dokazane zalihe plina OPEC procjenjuje na 1.540 milijarda prostornih metara. U tri godine Libija je gotovo udvostručila izvoz prirodnog plina s 5,4 milijarda m3 u 2005., na više od 10 milijarda m3 godišnje, prema podacima OPEC-a.