Nakladnik Monografije je Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA). To je druga po redu Monografija o hrvatskim arhitektima, nakon one posvećene Nevenu Šegviću.
Arhitekt Ivan Vitić (Šibenik, 1917.-Zagreb, 1986.) jedan je od stvaratelja hrvatske poslijeratne moderne, čijim su se djelima nadahnule mnoge generacije arhitekata i studenata arhitekture sve do danas. Njegova brojna arhitektonska rješenja nastala su u sintezi iskustva internacionalne moderne arhitekture i elemenata lokalne graditeljske tradicije, istaknule su urednice Monografije Vera Grimmer i Dubravka Kisić.
Takav Vitićev pristup očituje se posebno u velikom broju njegovih građevina izvedenih u Dalmaciji - primjerice zgrada Osnovne škole u Šibeniku (1947.), Društvenog doma u Komiži na otoku Visu, (1961.), te zgrada Socijalnog osiguranja u Zadru (1958.).
Vitićeva stambena zgrada u Laginjinoj ulici u Zagrebu (1958.) postala je posljednjih godina 'landmark' hrvatske poslijeratne moderne i kanonski primjer za diskusiju o modernom projektu, ocijenile su urednice Monografije.
Osim prikaza Vitićevih najvažnijih realizacija, arhitektonskih i urbanističkih projekata te njegovih manje poznatih dizajnerskih i slikarskih radova, cilj je Monografije istražiti njegov opus u kontekstu izuzetno plodnog razdoblja hrvatske poslijeratne moderne arhitekture, a posebno u odnosu na kulturno, socijalno, umjetničko i političko ozračje Hrvatske i Europe toga doba.
Također svrha joj je recepcija Vitićevih djela izvan Hrvatske te propitivanje njegove pozicije unutar tadašnje međunarodne arhitektonske scene, kojoj i on pripada. Tome je pridonio i njegov susret s vodećim inozemnim arhitektima, poput Kennetha Framptona, Jorgosa Simeoforidisa i Thea Boscha, istaknule su urednice Vera Grimmer i Dubravka Kisić.
Njome se, naglasile su, želi i potaknuti brigu za zaštitu i obnovu Vitićevih djela koja su danas prepuštena sudbini lokalnih vlasti. Riječ je o društvenom Domu JNA u Komiži iz 1961. te Vitićeva zgrada u Laginjinoj, danas raspadajuće fasade.
Urednice Monografije napomenule su i kako je njeno objavljivanje prilika da se Vitićeva bogata ostavština katalogizira, zaštiti i prenese u digitalni medij.
Monografija, koja je obogaćena fotografijama Damira Fabijanića, prevedena je na engleski, njemački i slovenski jezik.