Zlatko Prica (Pečuh 1916.-Opatija 2003.) jedan je od najznačajnijih likovnih umjetnika druge polovine dvadesetog stoljeća. U šezdesetak godina umjetničkog stvaranja u nizu impresivnih ciklusa ostvario je osebujan oblik figuracije sve do dodirivanja forme nepredmetnog.
Pricini prvi radovi, nakon završetka Likovne akademije 1941. u Zagrebu, vezani su uz postimpresionističko tumačenje krajolika, interijera, figura kroz kolorističku otvorenost s inzistiranjem na ugođajnosti scene.
Liričnost Pricinih ranih djela prekida se u godinama Drugoga svjetskog rata u kojima je zajedno s Murtićem ilustirao Goranovu "Jamu".
Nakon svojevrsnog davanja duga akademskom i naučenom u interpretaciji pejzaža, Prica, nakon posjeta Indiji 1952., doživljava slikarski obrat. Freske u Ajanti, mjestu brojnih budističkih samostana i hramova, bile se su mu poticaj za daljnje stvaralaštvo.
Šezdesetih godina Prica stvara novi ciklus "Plodovi zemlje", u kojemu se približava apstrakciji, dok se figuraciji ponovno vraća u čuvenom Tarskom ciklusu, koji je inspiriran istarskim zaljevom, mjestom čestih Pricinih boravaka. Zatim slijedi ciklus "Opatijski kišobrani", u kojemu do izražaja dolazi simbolika i alegorija, stilizirane figure, mekoća svjetla i vedrina kolorita.
Monografija će, po Špoljarićevoj ocjeni, pokazati umjetnikovu istinsku autentičnost i trajanje.