"Rijetki su hrvatski kipari crtali, a malo je onih koji su sačuvali svoje crteže", piše u uvodnom tekstu autorica, dodajući kako većina kipara crtež doživljavaju kao sredstvo u procesu ostvarenja svoje ideje.
Smatra kako većina naših kipara crta malo i skicozno, u blokovima, na listićima te zbog toga što razmišljaju o trajnoj kiparskoj formi ne čuvaju svoje crteže.
"Radauš tijekom cijeloga životnog vijeka svojim djelom svjedoči upravo suprotno", piše Slavica Marković, dodajući kako je crtanje njegova trajna potreba, neutažena želja, svjesni i nesvjesni čin koji mu omogućuje da uspostavi komunikaciju između svijeta oblika, okruženja, emocija i osobnih spoznaja.
Crteže je podijelila na rano stvaralaštvo (1932.-1943.), partizanski ciklus (1943.-1945.), i poslijeratni ciklus - Krvavi fašnik (1965./66.) , Zatvori i logori (1969.), Tifusari (1970.), Flora Croatica, Glagoljski alfabet (1972.), Sjećanja na djetinjstvo 1971./72.), Matere (1972.), Portreti našeg čovjeka (1972./73.) i Sjećanja (1973.-1975.).
Od mnoštva Radauševih crteža u monografiji (261 str.) Marković je izabrala 204, a knjigu podijelila u šest poglavlja, u koju su uvršteni uvodni tekst, reprodukcije radova, popis radova, životopis, popisi izložbi i bibliografija.
Hrvatski kipar, crtač, slikar, grafičar, pjesnik i književnik Vanja Radauš rodio se 1906. u Vinkovcima, a umro je 1975. u ateljeu na zagrebačkom Zmajevcu.