Po Šimunovićevim riječima osjećamo ga svojim onim nepogrješivim instinktom kojim uvijek i točno prepoznajemo govori li naš subesjednik hrvatski (ili ne govori) unatoč svim mišljenjima onih drugih kojima se naš hrvatski činio sličan i razumljiv, s obzirom na koje druge jezike.
"Zato smo (nadojeni njime jer drugoga nemamo) oduvijek taj jezik držali svojim i zvali ga svojim hrvatskim, naravno i u službenim prilikama, kad su nam to dopuštali. Drukčije ga nikad nismo ni osjećali", rekao je Šimunović koji napominje kako je hrvatska riječ - najvrjednija poklada svekolike hrvatske kulturne baštine.
"Naši davnašnji predci uznjegovali su nam i namrli taj jezik. Bez njega ne bi nas bilo. Zapustimo li ga, neće nas biti! Naša je domovina u jeziku. Jezik je dom našega bitka. Tu našu riječ usisali smo na materinoj sisi. Njome smo, uz prvi plač, progovorili hrvatski", kaže.
Napominje kako je hrvatski jezik hod kroz našu mukotrpnu povijest po mukama. Sve što jesmo, sve što smo stvorili, sva naša duhovnost i sva naša memorija sadržani su u njemu. Koliko ga prepustimo nebrizi i zaboravu, onoliko nestajemo, upozorio je.
Podsjeća kako se uvijek iznova divi onom priprostom klesaru iz Bućeva nad Valunom na Cresu. On je u XI. stoljeću, prije punoga tisućljeća, klesao hrvatskim slovima (oblom glagoljicom) na hrvatskom jeziku hrvatska imena na nadgrobnoj ploči Valunskoj. A onda pošto se tako kao Hrvat predstavio hrvatskim pismom, hrvatskim jezikom i hrvatskim imenima inojezičnom pučanstvu s kojim je živio, pored svojega, pretočio je taj hrvatski tekst latinskim slovima u latinski jezik. Uključio se svjesno (prije jednoga tisućljeća) svojim jezičnim identitetom u tadašnju ranosrednjovjekovnu latinašku Europu, dodao je.
"I pitam se u ovo predvečerje Dana hrvatske materinske riječi 2006. razumijemo li mi tu davnašnju poruku svojega pretka iz kraja najrazvijenijih hrvatskih spomenika u kamenu ili u opsežnim tekstovima Istarskog razvoda (1272.) i Vinodolskog zakonika (1288.), u kojima se taj jezik zove hrvatskim", tvrdi Šimunović.
Kako napominje, u ovom "ludom" vremenu kad nam je našom nebrigom jezik načet, kvaren i trpan tuđim nanosima svih vrsta, kad djeci nadjevamo čudna, strana, jeziku neprilagodljiva imena, kad je hrvatska riječ sve više njemušta, a natpisi, naslovi, reklame ispisani polustranim, polupismenim ili sasvim tuđim jezicima, dođe mi da se osvrnem oko sebe i zapitam: jesam li ja to u svojoj državi, u svojem jeziku.
"Kakvim se to jezikom mi uključujemo u današnju anglističku Europu? Dozivam u svijest milenijsku ploču u valunskoj crkvi. Ona opominje!", tvrdi Šimunović.
A meni naviru iz sjećanja, kako dodaje, Nazorovi stihovi koje zapisujem po sjećanju: "U tebi ja sam vijek svoj proživio / Drevni i dični jeziče Hrvata,/ Rođen na morskom pragu tvojih vrata, / Polako sam te uz trud usvojio.../ Htio sam biti glazbalo na kome / Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće / Rojevi riječi u govoru tvome. / Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom, / Da u tebi dišem i da živim s tobom, / I onda kad me više biti neće/".