U hrvatskom novinarstvu sasvim sigurno ne postoji tako zanimljiva i na svoj način dramatična priča kao što je životopis Ive Mihovilovića, ocijenio je Fadil Hadžić, koji je s Mihovilovićem surađivao u "Vjesniku u srijedu".
Po njegovim riječima Vojinovićeva knjiga nije samo osobni životopis "najčitanijeg hrvatskog novinara svih vremena" nego i kratka povijest hrvatskog novinarstva u prvoj polovici 20. stoljeća.
Hadžić je izdvojio Mihovilovićevu samozatajnost i skromnost, koja "nije bila poza, nego iskreno intimno vjerovanje da čitatelja zanimaju samo novine i događaji, a ne oni koji ih prave".
Mihovilovićevi komentari, feljtoni i članci uvijek su imali težište na činjenicama, naglasio je Marko Grčić, dodavši kako je on bio "svojevrstan glas u ondašnjoj medijskoj pustinji".
Mihovilović je ostavio golem opus, ugled i utjecaj u hrvatskoj kulturi, imao je veliku energiju, no danas nema pravog potomka u svom žanru pisanja, istaknuo je Igor Mandić.
Novinarski rad Ive Mihovilovića (Premantura, 1905. - Zagreb, 1988.) počeo je 1924. u Trstu gdje je uređivao "Istarsku riječ", jedini hrvatski tjednik pod Italijom. Uređivao je i surađivao u brojnim listovima, a dok je bio u "Novostima", suradnici su mu bili Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor, Ranko Marinković i drugi.
Mihovilović je bio progonjen i zatvaran u talijanskim i ustaškim zatvorima, umalo je bio pogubljen na Bleiburgu i nestao u Ozninoj zloglasnoj "vili".
Od 1953. piše pod pseudonimom Spectator. Samo u "Večernjem listu" pod tim je pseudonimom objavljivao 700 kartica teksta na godinu, u rubrici koja je izlazila od 1961. do 1987.
Knjigu je objavila zagrebačka izdavačka kuća "Profil" u biblioteci Biografije i dnevnici.