"Tužba koju sam u ime Vlade Republike Hrvatske predao Međunarodnom sudu pravde u Haagu 14. rujna 1999., nije postala bespredmetna, niti ju treba povući, niti treba odustati od tužbe protiv Crne Gore, već treba ustrajati na tužbi, jer je genocid izvršen u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, nad Dubrovnikom, o čemu postoje valjani dokazi, jer se još vode postupci protiv vodećih Srba pred Međunarodnim tribunalom u Haagu i srpskih generala koji su sudjelovali, ili barem nisu spriječili zločine genocida, što može biti relevantno u našem postupku protiv Srbije i Crne Gore", tvrdi Šeparović.
Po njegovim riječima presuda Međunarodnog suda pravde na osnovi tužbe BiH kolikogod bila nepravedna, jer nema izravne osude Srbije i Crne Gore za izvršenje ili sudjelovanje u genocidu, ipak, ima veliku povijesnu vrijednost i dalekosežnu važnost u tome što je Srbija prva država u svijetu koja je osuđena za kršenje Konvencije o genocidu.
Šeparović upozorava da je presuda, premda obvezatna samo za stranke u sporu, od velikog značenja za Hrvatsku.
"Presuda je konačna i nema priziva, ali revizija nije isključena: stranke mogu u roku od deset godina podnijeti nove dokaze i izazvati ponavljanje postupka. Zainteresirane stranke države u sporu mogu se obratiti Općoj skupštini UN i Vijeću sigurnosti da se zatraži da se sud izjasni u obliku savjetodavnog mišljenja o dodatnim pravnim pitanjima", napominje.
Smatra iluzornom ideju Ivana Šimonovića, pravnog zastupnika Republike Hrvatske u Haagu, da Hrvatska najvažnije ciljeve "može ostvariti drugim putem - izvansudskom nagodbom".
"Nama treba pravorijek suda pa makar i samo onakav kao u slučaju tužbe BiH. Vukovar je naša Srebrenica!" kaže Šeparović.