ZAGREB, 18. veljače (Hina)
THE WASHINGTON POST (SAD) - 17. II. 1994.
židovi osuđuju bosanski 'holokaust'
Laurie Goodstein izvješćuje o prosvjedu američkih Židova ispred Bijele
kuće kako bi "osudili, kako su rekli, 'neaktivnost' predsjednika
Clintona prema 'holokaustu' u Bosni. Mnogobrojne američke vjerske
skupine objavile su hitne zahtjeve za akciju tijekom jedanaest dana
otkako je minobacačka granata pala na sarajevsku tržnicu i ubila 68
civila. No, dok većina židovskih i muslimanskih organizacija podupire
bombardiranje srpskih položaja i ukidanje embarga na oružje, što bi
omogućilo Bosancima da se brane, mnoge protestantske i katoličke
skupine savjetuju oprez, objavljujući jednako ljutite izjave
ohrabrujući ustrajnost na prekidu vatre i rješenju postignutom na
pregovorima. Mnogi u tim skupinama priznaju da u njihovim vlastitim
vjerskim zajednicama ne postoji takav konsenzus u pogledu ispravnog
plana akcije kakav, čini se, postoji u Clintonovoj vladi. Ipak,
židovski i muslimanski vođe ustrajno su zahtijevali vojnu akciju
otkako je rat počeo, a ti su zahtjevi pojačani u nekoliko posljednjih
tjedana. Muslimani kažu da prosvjeduju zbog duboke žalosti jer je nad
muslimanima počinjen pokolj dok moćne države govore o nemoći. Židovi
kažu da u licima punih bola bosanskih Muslimana vide vlastite sjene.
'Nama Židovima predobro je poznato iskustvo ljudi protjeranih iz
gradova i sela u kojima su živjeli stoljećima', rekao je na prosvjedu
rabin Jack Luxemburg, predsjednik Washingtonskog odbora rabina.
'Predobro nam je poznata situacija kad susjedi postaju bešćutni
krvnici. Mi Židovi predobro znamo da šutnja odnosi živote'. (...)",
prenosi novinarka, dodajući da se na prosvjednom skupu pred Bijelom
kućom okupilo 150 Židova. Na skupu su govorila tri rabina i književnik
koji su "zatražili akciju i izgrdili Clintona jer nema hrabrosti da u
Bosni primijeni moralnu i vojnu snagu velesile". Prosvjed je,
napominje novinarka, "planiran tjednima prije nego što je televizija
prikazala izmrcvarena tijela koja su na nosilima odnosili sa
sarajevske tržnice, rekao je Craig Sumberg iz Američkoga židovskog
kongresa koji je organizirao prosvjed. Još petnaest organizacija
pridružilo se u sponzoriranju".
U nastavku Laurie Goodstein napominje da je "Američka katolička
konferencija dala četrdesetak službenih izjava o Bosni - više nego o
bilo kojem nedavnom međunarodnom problemu - rekao je Gerard Powers,
savjetnik za europske poslove. Petnaestočlano biskupsko vijeće za
međunarodnu politiku ponovno će razmotriti svoje stajalište o Bosni na
polugodišnjem sastanku sljedećeg tjedna. Koferencija podupire
stajalište prihvaćeno u ožujku prošle godine kojim je pokušala
definirati akciju sukladnu katoličkoj definiciji 'Pravednoga rata',
koja silu vidi kao zadnje sredstvo, rekao je Powers. Biskupi su
poduprli ograničenu primjenu sile u Bosni kako bi se zaštitili nedužni
i stvorila utočišta. No, usprotivili su se ukidanju embarga na oružje
jer bi se time mogao proširiti sukob, rekao je Powers.
Koalicija 22 vjerske i etničke skupine 'American Task Force for
Bosnia' podupire ukidanje embarga na oružje i uporabu sile kako bi se
prekinule opsade Sarajeva i drugih enklava, rekao je Khaled Saffuri,
izvršni direktor te koalicije. Osnovana je u prosincu 1992., a u
početku je okupljala nekoliko kršćanskih skupina, uključujući Američku
katoličku konferenciju, rekao je Saffuri. Međutim, danas su jedini
članovi te organizacije skupine koje predstavljaju Muslimane, Židove,
Turke i Hrvate. 'Velik broj kršćanskih skupina odlučio je ostati
neutralan', rekao je Saffuri. 'U nekim su aktivnostima sudjelovale
kršćanske skupine, ali nisu htjeli da se koriste njihova imena'".
Na kraju članka novinarka dodaje da "sukob u bivšoj Jugoslaviji ima i
etničke i vjerske korijene. Većina Hrvata su katolici, većina Srba
pravoslavci, a većina Bosanaca muslimani, no generacijama su živjeli
jedni uz druge, sklapajući čak i miješane brakove. Sada, dok u Bosni
susjedi ubijaju susjede, Židovi koji su jučer prosvjedovali poslali
su, kako su sami rekli, 'poziv za buđenje'".
THE WASHINGTON POST (SAD) - 17. II. 1994.
Propušta li Clinton priliku u Bosni?
Ann Devroy piše kako američki predsjednik Clinton "dok se SAD, UN,
NATO i zaraćene strane u Bosni prepiru u pogledu uvjeta međunarodne
prijetnje vojnom akcijom protiv Srba, praktički šuti. Osim izjave u
Bijeloj kući prošle srijede kad je NATO zapovijedio Srbima da odmah
prestanu bombardirati Sarajevo te da do ponedjeljka premjeste topove
izvan kruga od 20 kilometara oko grada, Clinton je to spominjao tek
kad su ga pitali. Clintonovo oklijevanje da pokrene kampanju kako bi
dobio javnu potporu za akciju u Bosni s tim je u skladu. Tijekom
proteklih trinaest mjeseci Predsjednik je radije prepuštao
vanjskopolitička nastojanja svojim višim savjetnicima, dok se on sam u
javnosti usredotočio na unutarnjopolitičke prioritete... Nekoliko sati
pošto su novinari postavili pitanje zašto Clinton o tome šuti,
Predsjednik je... odgovorio na pitanje koje je izbjegao u utorak.
Rekao je da UN 'razrađuju stvarnu i smislenu definiciju' kako će
nadzirati srpsko oružje te da nema razloga da 'vjeruje kako postoji
razlika' između onoga što žele SAD i NATO. Direktor za komunikacije
Bijele kuće Mark Gearan rekao je da Predsjednik ne izbjegava namjerno
pitanje Bosne te da će 'o tome s američkim narodom raspravljati u
pogodnom trenutku'. U utorak je predsjednički govor bio posvećen
kriminalu, a u srijeda zdravstvenoj zaštiti, a Bijela kuća ne vidi
razloga da skreće s tih, ključnih unutarnjih pitanja za Clintona.
No, Clintonovi kritičari i saveznici u pogledu Bosne kažu kako je
propustio priliku da opravda američku vojnu akciju tamo i tako ostavio
američku odluku pod upitnikom". Ann Devroy navodi da je senator Joseph
Biden, koji je tražio snažnije američko uključivanje u prekidanje rata
u Bosni, upozorio da je Clinton pogriješio kad se nije "obratio
američkom narodu i objasnio misiju. Umirio bi Amerikance, on ne bi
toliko bio meta republikanaca... i poslao poruku Srbima i svijetu".
"Drugi demokrat koji je razgovarao s višim dužnosnicima o tom pitanju
rekao je da se Clinton i njegovi najviši pomoćnici 'boje da će Boutros
Ghali prihvatiti sve što Srbi učine te da će Predsjedniku preostati
jedino da na to pristane; ili povede jednostranu američku vojnu
akciju, što on ne želi učiniti i čemu će se, po njegovu mišljenju,
kongres usprotiviti'. Vladin dužnosnik je rekao: 'Ostaje velika
razlika mišljenja u pogledu toga što ultimatum (koji je prošlog tjedna
postavio NATO) znači nama a što UN. Kad Clinton govori, morao bi znati
da govori u ime koalicije koja će primijeniti taj ultimatum. Danas u
to nije čvrsto uvjeren.'"
Podsjećajući da su "Europljani u kolovozu spriječili Clintona kad je
zaprijetio američkom vojnom akcijom kako bi se zaustavilo krvoproliće
u Bosni. On je tada otkrio da nema međunarodnu potporu i morao se
povući. NATO je otada ponavljao prijetnje, ali ih nije proveo. U
srijedu je Lake rekao da je svaki dojam da se Clinton povlači ili da
ublažava ultimatum pogrešan. Predsjednik je, rekao je, 'vrlo
usredotočen na to da učinimo što smo rekli' i 'zauzeo se da se to i
ostvari'. No oklijevanje da govori o situaciji kao o potencijalnom
vojnom pristupu sukobu neobično je za Predsjednika. Isto tako nije u
skladu s poukom iz vijetnamskog doba koju su često navodile Reaganova
i Bushova vlada: države se bez pridobivanja potpore javnosti ne bi
smjele upuštati u proširene vojne akcije, čak ni razmjerno skromne
poput zračnih napada".
Uspoređujući operaciju u Bosni s američkim angažmanom u zaljevu, Ann
Devroy navodi bivšeg tajnika Bijele kuće za novinstvo Marlina
Fitzwatera koji ističe da je, u usporedbi s Clintonovom zadaćom u
Bosni, operaciju u zaljevu bilo lako pripremiti i uvjeriti javnost da
je nužna jer je "predsjednik Bush od početka znao da je to pitanje
vrijedno američkog vojnog angažmana, čak i da je bio jednostran" te da
je "misiju bilo lako definirati, to jest, Irak je morao otići iz
Kuvajta". Fitzwater i drugi su rekli da je "nejasno što će biti
američki cilj vojne akcije u Bosni sljedećeg tjedna, ili uopće.
'Mislim da nam to nije rekao jer ne zna', rekao je Fitzwater govoreći
o Clintonu i složenoj situaciji. To je bio jedan od glavnih razloga
zašto je Bushova vlada izbjegla taj problem. Viši je dužnosnik jučer
rekao da Bijela kuća vjeruje kako nije 'korisno javno raspravljati o
pojedinostima pregovora' o ultimatumu dok razgovori traju, ali da se
osnovno pravilo i dalje primjenjuje: 'Sve teško oružje koje nije
povučeno izvan zadane zone ili ono koje nije pod stvarnim nadzorom
NATO-a podložno je napadu'".
LA LIBRE BELGIQUE (Belgija) - 17. II. 1994.
A europska sigurnost?
"Poslije krize s euroraketama, koja je navela Andropova da jednostrano
prekine pregovore u Ženevi o nuklearnom razoružanju s Amerikancima,
Europa nije doživjela tako tešku krizu", piše Michel Rosten.
Napominjući kako nedvojbeno ima mnogo onih koji misle da su snage
NATO-a jamstvo mira, autor ističe da bi "Zapad ipak bio u krivu kad bi
se skrivao iza argumenata koji uopće ne uzimaju u obzir regionalne
specifičnosti ni cilj s kojim je povezan glavni interes iz vremena kad
je stari kontinent dijelio željezni zastor: europsku sigurnost.
Nijedna vlada ne bi radosno prihvatila zračne napade kojima NATO
prijeti zaraćenima. No, mora se priznati da, kako bi se oni izbjegli,
štošta ovisi o tome koliko još moći uvjeravanja ima Kremlj, dok ga
međunarodna zajednica praktički isključuje iz igre. Ako potpredsjednik
ruske vlade Čurkin... uspije saviti Srbe i uvjeriti ih da povuku svoje
topništvo (ili ga stave pod nadzor UNPROFOR-a), morat ćemo mu biti
jako zahvalni jer je izbjegnuto pogoršanje situacije - koje bi zračne
napade NATO-a učinilo neizbježnima - između Moskve i Zapada.
Izolirana Rusija? Tome se nitko ne bi smio veseliti. To bi moglo biti
samo štetno. Isto tako ne bismo se smjeli unaprijed priviknuti na to
da se Grčka igra usamljenog jahača sad kad predsjeda Europskim
savezom, što je ne stavlja u isti položaj s kojim mora biti zadovoljna
u NATO-u gdje iznosi svoje opcije u svojoj uobičajenoj bilješci...
Zapravo, ponašanje Atene preka Makedoniji i činjenica da podupire Srbe
dok se Turska angažira na strani muslimanskih snaga, bolan su čimbenik
nesigurnosti, da ne govorimo odsada o ozbiljnoj prijetnji širenja
sukoba", zaključuje Rosten.
KRASNAJA ZVEZDA (Rusija) - 17. II. 1994.
Za odluke odgovaraju oni koji ih donose
U uvodu komentaru službenoga glasila ruskog Ministarstva obrane navodi
se zagrebačka izjava ruskoga izaslanika Vitalija Čurkina o
"nedopustivosti slanja ruskih vojnika u područja opasna po život po
odlukama u kojima nije sudjelovala Rusija".
"Zapovijed o preraspoređivanju 400 vojnika (gotovo trećina ljudstva
ruske bojne) bez suglasnosti Moskve bila je predana zapovjedniku bojne
pukovniku Sergeju Voznesenskom iz stožera mirovnih snaga UN u Zagrebu.
Ne samo da je pritom bila prekršena i obična procedura koja predviđa
usuglašavanje sličnih mjera s ruskim vodstvom nego se zapovjednik
UN-ova mirovnog sastava u Jugoslaviji francuski general Jean Cot
dvostruko krivo ponio.
Kanilo se očito razmjestiti Ruse u području Sarajeva, gdje se danas
traže dodatne snage, i to u trenutku kad istječe rok NATO-ova
ultimatuma. Znači da bi se, u slučaju ostvarenja prijetnje o napadima
iz zraka, ruski vojnici našli u iskušenju da osjete katastrofalne
posljedice kaznenoga bombardiranja. Ali, prvo, odluka je u NATO-u
donesena bez ruske suglasnosti, a čak se i davalo naslutiti kako "ni
ne misle slušati ruske savjete". Drugo, Francuska, Velika Britanija i
SAD poduzeli su sve da se ne sazove Vijeće sigurnosti koje bi donijelo
posebnu odluku o prijetnji bombardiranjem u Bosni, kako je to
predlagala Rusija. Zato su Ministarstvo obrane i Ministarstvo vanjskih
poslova posve opravdano zabranili zapovjedništvu ruskoga bataljuna da
posluša zapovijed o premještanju snaga. Očito da tek predstoji
ozbiljan razgovor sa zapadnim partnerima o budućoj suradnji u mirovnim
operacijama.
(...)
Po priopćenjima iz srpskog dijela Sarajeva na Jahorini su počela
natjecanja u čast desete obljetnice Olimpijskih igara u Sarajevu. Tako
su Srbi odali počast pozivu Međunarodnog olimpijskog komiteta na
primirje tijekom Olimpijskih igara u Lillehammeru".
DELO (Slovenija) - 17. II. 1994.
Vladavina amatera
Romana Dobnikar-Šeruga komentira kadrovsku politiku u slovenskoj
diplomaciji, a u povodu iznimno oštrih optužbi izrečenih u Odboru za
međunarodne odnose.
Uz ostalo, piše da je ministar vanjskih poslova Lojze Peterle "u
slučaju Tomaža Kunstelja napravio tešku kadrovsku pogrešku. Svog šefa
kabineta, tridesetogodišnjega diplomiranog inženjera drvne
tehnologije, bez ikakvih diplomatskih iskustava imenovao je glavnim
tajnikom ministarstva, što je trebao biti položaj rezerviran za nekog
od profesionalnih diplomata s dugogodišnjim stažom, jer bi se - barem
je takav običaj u mnogim drugim diplomacijama - trebao brinuti o
kontinuitetu stručnog rada u ministarstvu, bez obzira na trenutačnog
'šefa'. Kasnije ga je izabrao (a Vlada formalno imenovala) za
predsjednika slovenskog dijela komisije za određivanje granice s
Hrvatskom čime je bez ikakva znanja iz međunarodnog prava postao
sugovornikom poznatog hrvatskog stručnjaka za međunarodno pravo dr.
Hrvoja Kačića. Povrh toga, Kunstelj je predsjednik kadrovske komisije
u ministarstvu. I to je najpoznatiji slučaj uporabe gesla: Nije važno
što zna, važno je da je naš..."
Novinarka u nastavku piše da je "u optjecaju" još niz drugih primjera
kada su potpuni diplomatski početnici dobili prednost pred
profesionalnim diplomatima, a poslani su čak i u slovenska
diplomatsko-konzularna predstavništva u inozemstvo. Dodaje da se radi
o krajnje ozbiljnoj stvari jer se u parlamentu optužbama Peterleova
"dežurnog kritičara" dr. Dimitrija Rupela pridružilo niz drugih
zastupnika kojima je teško očitati da to rade iz stranačkih razloga.
Još je važnija činjenica da se nije radilo o uopćenim optužbama zbog
loše, neprofesionalne i stranački obojene kadrovske politike, nego o
vrlo konkretnoj i utemeljenoj sumnji kršenja Zakona o vanjskim
poslovima. Ministarstvo je sada pred zahtjevnom zadaćom da dokaže
neosnovanost optužbi, piše novinarka i ocjenjuje:
"Ali kadrovske razmirice samo su jedan od zabrinjavajućih znakova
krize u slovenskoj diplomaciji jer sve više jača dojam da je na nekim
ključnim područjima izgubila kompas, osjećaj za to što su u ovom
trenutku prioriteti slovenske vanjske politike, a uspijevaju joj tek
manje značajni, nezapleteni, upoznavajući uljudni vanjskopolitički
kontakti. S obzirom da dugo očekivani dokument o vanjskopolitičkoj
strategiji Slovenije još uvijek nije pripremljen za javno čitanje,
možemo samo nagađati kako slovenska diplomacija ocjenjuje važnost
Rusije u novom europskom sigurnosnom sustavu i u rješavanju balkanske
krize ( a s tim i utjecaj na naš položaj), razmišlja li o promjeni
stajališta glede suradnje s Višegradskom skupinom, te o tome što za
nas znače povijesne promjene na talijanskoj političkoj sceni,
hrvatsko-srpski pregovori i eventualna intervencija NATO-a u Bosni".
FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG (Njemačka) - 17. II. 1994.
Nakon posjeta Beogradu uzoran je učenik krenuo krivim putem
"Budimpešta danas nastoji ublažiti neugodne posljedice svog poteza.
Početkom ovoga tjedna glasnogovornik mađarskog ministarstva vanjskih
poslova izjavio je da odluka mađarskog premijera Borossa (...) o
zatvaranju mađarskog zračnog prostora za zrakoplove tipa AWACS,
stacionirane u Mađarskoj, u slučaju zračnog napada NATO-a na srpske
položaje oko Sarajeva, ne utječe na odnose Mađarske i NATO-a.
Bruxelles vjerojatno ima drugačije mišljenje. Ocjenu da je
iznenađujuće priopćenje mađarskog premijera neugodan potez uistinu ne
treba protumačiti kao signal izričite ungarofobije u europskom
sjedištu NATO-a. U međuvremenu Budimpešta je službeno zamolila NATO da
tijekom mogućih napada na srpske položaje oko Sarajeva ne angažira
zrakoplove tipa AWACS, stacionirane u Mađarskoj, žurno dodajući da još
nije primila službeni odgovor Bruxellesa. Potpuno je razumljivo da
spomenuti zrakoplovi nakon završetka napada mogu nastaviti svoju
operaciju nadzora zabrane leta nad Bosnom i Hercegovinom, utemljenu na
odgovarajućem mandatu Vijeća sigurnosti UN, napominje Budimpešta.
(...)
Premijer Boross izjavio je da Mađarska nastoji izbjeći svaki oblik
upletanja u moguće napade NATO-a na srpske položaje, objašnjavajući da
Budimpešta pokušava poboljšati odnose s južnim susjedom te izričito
upozoravajući da u srpskoj Vojvodini živi oko 400 tisuća Mađara. (...)
No, Mađarska je odavno 'upletena' u akcije NATO-a. Koji argumenti
upozoravaju da Mađarska ne bi trebala poduprijeti međunarodnu
zajednicu? Budimpešta vjerojatno s razlogom ističe da će usprkos
velikim štetama u gospodarstvu i ubuduće poštovati sankcije protiv
'Jugoslavije'. Budući da zrakoplovi tipa AWACS ionako ne bi trebali
igrati važnu ulogu u operaciji zračnih udara u Bosni, Budimpešta je
bez nepotrebne buke trebala pokušati postići dogovor s NATO-om, koji
bi uzeo u obzir specifičan položaj Mađarske. Zabrana upotrebe
mađarskog zračnog prostora za zrakoplove NATO-a u slučaju napada i
naknadna molba da NATO u tom slučaju ne aktivira svoje zrakoplove
stacionirane u Mađarskoj svjedoči o nedostatku diplomatskog takta.
Bruxelles bi zacijelo pokazao razumijevanje za zabrinutost Budimpešte
za sudbinu vojvođanskih Mađara. (...) Hoće li ovaj ozbiljan ispit
pokazati da Mađarska nije ozbiljno shvatila partnerstvo u NATO-u",
pita Matthias Rueb na kraju svog izvješća.
(Hina) sv
180634 MET feb 94
180634 MET feb 94
(Hina) sv