ZAGREB, 23. studenoga (Hina) - Ocijenivši kako će vrijeme pokazati je li sporazum iz Daytona mrtvo slovo na papiru ili početak trajnog mira, ali i da je "sporazum rezultat kompromisa što su ga morale prihvatiti sve sukobljene strane u
Bosni i Hercegovini", Aleksandar Milošević u članku "Jamstva za opstojnost Hrvata u BiH", u današnjem Vjesniku, razmatra političke dosege sporazuma. Odnosno, daje odgovor na pitanje - "tko je u političkom smislu dobitnik, a tko gubitnik".
ZAGREB, 23. studenoga (Hina) - Ocijenivši kako će vrijeme pokazati je li
sporazum iz Daytona mrtvo slovo na papiru ili početak trajnog mira,
ali i da je "sporazum rezultat kompromisa što su ga morale prihvatiti
sve sukobljene strane u Bosni i Hercegovini", Aleksandar Milošević u
članku "Jamstva za opstojnost Hrvata u BiH", u današnjem Vjesniku,
razmatra političke dosege sporazuma. Odnosno, daje odgovor na pitanje
- "tko je u političkom smislu dobitnik, a tko gubitnik". #L#
Smatra da su, u prvom redu, na dobitku "oni koji su zagovarali
cjelovitost Bosne i Hercegovine, jer je sporazumom u Daytonu
dogovoreno da tzv. avnojske granice ostanu međunarodno priznate
granice Bosne i Hercegovine. (...) Tom analogijom politički gubitnici
su bosanski Srbi i Slobodan Milošević čija je politika i zapalila
ratne požare na prostorima bivše Jugoslavije", piše Milošević. Izdvaja
i činjenicu da BiH neće biti unitarna država - "prema tome, dobitnici
su svi koji su se zalagali za suverenitet triju konstitutivnih naroda
u sklopu Bosne i Hercegovine" - iz čega novinar izvlači ocjenu "da su
tu najveći dobitnici Hrvati koji su upozoravali da bi bilo kakvo
unitarno državno-pravno uređenje Bosne i Hercegovine moglo ugroziti
politički, pa i svaki drugi opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini".
Politički značajnim smatra i to da će Sarajevo ponovno biti
jedinstveno, "što je poraz političke i vojne koncepcije bosanskih Srba
koji su do zadnjeg trenutka ustrajavali na rješenju koje bi Sarajevo
pretvorilo u neki novi Berlin ili Bejrut, podijeljen zidom i zelenom
linijom".
Bitnom političkom dimenzijom sporazuma, Milošević ocjenjuje i
međunarodne snage za provedbu mira pod zapovjedništvom NATO-a, jer "na
određen način te snage će biti znak ograničavanja političkog i vojnog
suvereniteta Bosne i Hercegovine, no taj će se suverenitet uspostaviti
u onoj mjeri u trenutku kada stanje na terenu bude takvo da nazočnost
međunarodnih snaga ne bude potrebna. (...) Dolazak NATO-a može se
smatrati političkim, pa na određeni način i vojnim porazom bosanskih
Srba koji su uporno odbijali svaku pomisao o nazočnosti NATO postrojbi
u Bosni i Hercegovini", piše Milošević.
Analizirajući suspenziju gospodarskih sankcija spram tzv. SR
Jugoslavije te ukidanje embarga na nabavu oružja svim državama
nastalim raspadom bivše Jugoslavije - sljedeće političke rezultate
sporazuma - Aleksandar Milošević piše: "Mada se ukidanje sankcija može
protumačiti kao svojevrsna politička pobjeda Slobodana Miloševića, ona
je, zapravo, znak njegova posvemašnjeg političkog poraza jer je on
morao, da bi ishodio suspenziju sankcija, javno odustati i potpisati
dokument kojim se odriče planova o stvaranju velike Srbije. S druge,
pak, strane, skidanje embarga na nabavu oružja od izuzetnog je
značenja i za Federaciju BiH i za Hrvatsku. Za Hrvatsku to znači da će
moći svoju vojsku organizirati ustrojenu po najvišim standardima u
svijetu, opremiti odgovarajućim naoružanjem i tehnikom, te da će na
taj način moći štititi svoj teritorijalni integritet od svakog
možebitnog pokušaja njegova ugrožavanja. Istodobno, Hrvatsku će to
učvrstiti na položaju regionalne snage, što će učvrstiti i njezin
politički položaj u svijetu. Kad je riječ o sankcijama odnosno
njihovoj suspenziji, ona se ne odnosi na bosanske Srbe, što samo
pokazuje njihov posvemašnji politički poraz. Međunarodna će zajednica,
naime, razmatrati ukidanje sankcija bosanskim Srbima sve dok ne povuku
svoje snage u skladu sa sporazumom i dok se ne provedu slobodni
izbori".
Na kraju Aleksandar Milošević piše: "Ukratko, kada je riječ o
teritorijalnoj podjeli unutar Bosne i Hercegovine sve su strane morale
učiniti određene ustupke i tu se ne bi moglo govoriti o pobjedniku i
poraženom, ali kada su u pitanju politički dosezi dokumenta
parafiranog u Daytonu, onda Hrvatska i Hrvati u BiH imaju razloga za
zadovoljstvo. Tim dokumentom, naime, uvaženi su dugoročni strateški
interesi Republike Hrvatske, ali i stvorena jamstva za političku i
svaku drugu opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini".
(Hina) dp sp
230821 MET nov 95
(Hina) dp sp