VJESNIK: "USPOMENE I PREGOVORI"

ZAGREB, 23. studenoga (Hina) - Prepričavajući dijelove knjige dr. Bože Milanovića 'Moje uspomene', Stjepan Čuić u članku "Uspomene i pregovori", u današnjem Vjesniku objašnjava kako je njezin autor - svećenik dr. Božo Milanović - bitno utjecao na određivanje granice s Italijom u Istri nakon Drugoga svjetskog rata. #L# Na kraju Čuić piše: "Kad Milošević govori o miru, a cijeli svijet njegov govor sluša s olakšanjem, tad je jasno da je svijetu 'realni mir' preči od stvarnosti. Makar ta stvarnost izbila na površinu i u 'realnom miru'. Jer, Srbija nije dovedena u stanje Italije 1945. Naprotiv, budu li joj skinute sankcije kao nagrada za daytonski potpis, ona će ojačati u stanju u kakvu je tim potpisom prihvaćena. I nitko neće ni razmišljati o defašizaciji velikosrpskih institucija. Sporazum ima još nekoliko slabih točaka - ne govori se o agresiji, nego o ratu. Sam je SAD-tajnik Christopher u Daytonu govorio o tome kako treba što prije zaboraviti strahote rata, a Clinton je govorio o strahotama koje su građani četiri godine gledali na svojim televizijskim ekranima. Hollywoodski namješteni reporteri govorili su o 'balkanskim vođama', što je uvredljivo barem za dvojicu vođa, Tuđmana i Izetbegovića, a o hrvatskom narodu da i ne govorimo! Poznato je, naime, što znači taj kolonijalni britanski termin, a poznato je i to kako je neki afrički pukovnik, objašnjavajući zašto je napravio vojni udar rekao: 'Neću dopustiti balkanizaciju svoje zemlje'. Govori se i o izborima u Bosni i Hercegovini, koji da će biti organizirani u dogledo vrijeme. S predumišljajem, dakako, da na njima neće pobijediti 'radikali'. Naravno da radikali nisu poželjni ni u stabilnim okolnostima, ali je izostalo tumačenje - s koje su strane radikali proizveli radikalizam i kod drugih! Instrumentalizirana je i ugledna međunarodna institucija, Sud u Haagu. Neuvjerljivo je, naime, da se odlučno javio tek sada, u vrijeme daytonskih pregovora. Je li to bio pritisak na same pregovore, ili obratno?! U svakom slučaju, kad je istupio paralelno s pregovorima, trebalo je da podastre kriterije, i to čvrste. I kronološki - od samog početka rata, od Plitvica i Vukovara, do dana današnjega. Jesu li, naime, ratni zločinci samo terenski izvršitelji (i koji?), ili (i) pokretači rata?! Oni koji su poslali vojsku na civile koji su izašli na slobodne izbore? A sad se govori o izborima u Bosni! Hoće li ti izbori biti 'građanski' ili po nacionalnom ključu? Hoće li 'Republika Srpska', nastala u zločinu nad hrvatskim i muslimanskim narodom, a sada de facto priznata uz uvjet da ostane u maglovitoj Bosni i Hercegovini, opet vojno krenuti na birače budu li oni izabrali 'radikale'? Sa Srbijom u pozadini, koja se zadržava u ovome stanju, sve je moguće. Iskrcavanje zapadnih vojnih snaga, kažu, jamčit će mir. Kako to da mir nisu mogle postići snage Ujedinjenih naroda? Mir će jamčiti, kažu, i nekakva centralna banka. Pa protiv centralne banke ljudi se na Balkanu bore cijelo stoljeće! Upravo je centralna banka u Jugoslaviji pauperizirala nesrpske narode! Mir je, dakako, najviša vrijednost, ali pod centralnom bankom ne može dugo trajati. Bilo kako bilo, Hrvatska i ovaj put, baš kao što je bilo u vrijeme 'istarske krize', ima argumente za svaku priliku - za izbornu, za vojnu, za demografsku; može razlikovati prolaznu ideologiju i praksu od trajnih vrijednosti baš onako kako je dobri čovjek Božo Milanović razlikovao (hrvatsku) granicu od ideološke. I pripremio za to argumentaciju. Stoga njegovu knjigu 'Moje uspomene (1900.-1976.)' treba tutnuti u ruke svakom hrvatskom pregovaraču - kad na dnevni red dođe istočna Hrvatska", zaključuje Stjepan Čuić. (Hina) dp sp . 230810 MET nov 95