IT-12.V.AVVENIRE-KINESKA ULOGA

ITALIJA AVVENIRE 12. V. 1999. Ako se Rusija i Kina spoje muke su zajamčene Formalne, javne i službene. Te isprike, kaže Peking, očekuje od SAD-a nakon bombardiranja veleposlanstva u Beogradu. Naravno, neće ih dobiti. Sigurno ne u zatraženoj mjeri.(...) Ostaje međutim činjenica da mnoge reakcije kineskog gnjeva zbog uvrjede pretrpljene na srpskom tlu opasno podsjećaju na 'već viđeno'. A posebno podsjećaju na određene ocjene od prije mjesec dana kada je Rusija počela podizati glas (Jeljcin je čak zaprijetio da će premjestiti taktička nuklearna oružja u Bjelorusiju) i zatim je na teren, jednoga za drugim poslao, ministra vanjskih poslova Ivanova, premijera Primakova i potom predsjedničkog izaslanika Černomirdina.(...) Bombe na veleposlanstvo Pekingu su ponudile ono što je rat već darovao Moskvi: prigodu, rupu u igri protivnika, Sjedinjenih Država, koja je postajala prenapadna. Već neko vrijeme i sa sve većom odlučnošću kineski intelektualni i politički krugovi ustraju na potrebi (ponovnog) osvajanja diplomatske težine koja bi odgovarala važnosti zemlje te da se radi na tome da se od prevlasti jedine supersile, SAD-a, postupno prijeđe na multipolarni svijet. Sa samouvjerenijom Europom, zdravijom Rusijom, i kompetitivnijom Kinom.(...) Zahvaljajući obavještajnoj službi NATO-a, onoj koja veleposlanstva zamjenjuje s vojnim ciljevima, moglo bi biti da je za Kinu došla prigoda da na nov način pokaže svoju važnost. Već se vide znakovi - ponovno približavanje s Rusijom, koja ostvaruje strateški savez prema istoku (i manji pritisak na slabo nastanjen Sibir) nakon što je odustala da se suprotstavlja kineskim interesima u središnjoj Aziji (plin i nafta) i da naglašava probleme Pekinga s muslimanskom manjinom Xinijanga (na granici s Kazahstanom). Isto bi se moglo dogoditi, nakon stoljeća mržnje, s Japanom, koji nije slučajno među promicateljima ulaska Kine u svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i koji pokazuje istu nesnošljivost (i nostalgiju za vlastitom obranom) prema američkoj hegemoniji. Kina i Japan, osim toga, dijele zavidni primat najvećih svjetskih kreditora Sjedinjenih Država. Peking i Tokio imaju oko 220 miljarda dolara u rezervama, velikim djelom u američkim državnim obveznicama, odnosno, zajedno nadziru gotovo trećinu vanjskog duga Washingtona.(...) Kineski gnjev, kojim domišljato upravljaju predsjednik Zijan Zemin i premijer Zhu Rongji, mogao bi dakle proizvesti niz veta u Vijeću sigurnosti UN-a, no ponajprije samouvjerenije i agresivnije ponašanje na međunarodnoj pozornici. Ponašanje malim dijelom temeljeno na opravdanom žalošću za poginulima u Beogradu, a velikim dijelom na uvjerenju da se postiglo onaj stupanj gospodarskog razvoja na kojemu više nema toliko spremnosti za smijeh na silu", piše Fulvio Scaglione.